Međunarodni fetival malih scena Rijeka 2008.

12.05.2008. Print | Pošalji link

U svojem jubilarnom izdanju, Međunarodni festival malih scena u Rijeci odlučio je ne baviti se teatarskim konceptima, niti selekciju podrediti nekoj malo manje univerzalnoj temi.

Naprotiv, izbornik Hrvoje Ivanković u posljednjoj godini mandata kao da je želio sumirati desetljeće i pol u kojem je od obične lokalne smotre festival narastao u sasvim respektabilnu manifestaciju poznatu i izvan granica Hrvatske. Program je zato sastavljen od takozvanih starih znanaca, uglavnom skupina i autora koji su pobijedili na prošlim izdanjima, ili pak od produkcija institucija s čijom se snagom i veličinom ne može previše raspravljati. U ove posljednje ubraja se, naravno, Krležina «Pijana noć 1918.» Teatra Ulysses, sve samo ne predstava za nešto što se zove festival Malih scena. U istom rangu visoke reprezentativnosti, pa čak i demonstracije produkcijske moći, je i gostovanje bečkog Burgtheatera sa suvremenom obradom Euripidove «Medeje» u režiji Poljaka Grzegorza Jarzyne.

Stari gosti bili su pak uglavnom pobjednici prošlih godina, kao Kazališni laboratorij Sfumato iz Sofije ili praški studio Farma u pećini. Festival malih scena ne može ni bez barem jednog gostovanja iz Srbije, u pravilu je to Atelje 212, kojem se ovoga puta pridružila i koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta i sarajevskog festivala MESS. Ukratko, više-manje uobičajen raspored, koji je svoju slavljeničku crtu prije izrazio uvodnim odbijanjem zajedničkog nazivnika selekcije nego ekskluzivnošću iste. A razloga za ovo posljednje bila su barem dva: spomenuta «Medeja», te naslov «Ova divlja tama» talijanskog redatelja i glumca Pippa Delbona.

No, velika međunarodna gostovanja, do kojih su riječke Male scene došle logičnim razvojem, postale su problem. Naime, čini se da Nenadu Šegviću, osnivaču Teatra Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku i njegovog festivalskog izdanka, nije bilo jasno kamo će sve to krenuti nakon što u hrvatsku kulturu ipak uđe nešto malo više novca, pa čak i sponzorskog, a selektori shvate da mogu dovesti i inozemne produkcije koje se ne uklapaju u regionalni sustav preživjelih kolegijalnosti i prijateljstava. Tako je već nekoliko godina Festival malih scena u krizi koju ne prepoznaje, još uvijek sputan lokalnim okvirom i doslovno omeđenim gledalištem davno napravljenim za komorni teatar o kojem danas u većini selekcije svjedoči još samo naziv manifestacije. Nije novo reći da je ovaj festival prerastao samog sebe, ali čudi da njegov rast nikoga ne zabrinjava.

Naime, svi respektabilni hrvatski festivali s međunarodnim gostovanjima, kao što su Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa i Festival svjetskog kazališta, spomene li se baš najveće, trude se predstave odigrati po dva puta. Riječki festival to ne želi, i time ne priznaje koliko je važan i koliko je velika ne samo lokalna sredina kojoj je primarno upućen, nego i sve brojnija sljedba iz Hrvatske i iz regije. Festivalska organizacija jest privilegij, ali nosi i poneku obavezu, a među njima je i odgovor na toliko žuđenu popularnost i reputaciju. Umjesto da naziv ostavi kao relikt i promijeni sadržaj, te jednostavno otvori gledalište koje nepotrebno zjapi prazno ispod bitno manje udobnih i odavno premalenih tribina, kao što je to napravio MESS, također na početku festival malih i eksperimentalnih scena, riječki to ne želi. S druge strane, nije se libio produkcijski i selekcijski rasti i pozivati sve veće i veće predstave, zbog kojih nedosljedno a sve češće odustaje od komornosti.

Ukratko, za petnaestogodišnjicu Festivalu malih scena treba najprije poželjeti da se odluči kojim će smjerom dalje. Izabere li osnivačke postulate, bit će drukčiji te i dalje jednako zanimljiv i izvan okvira Rijeke. Odluči li se pak konkurirati, na primjer, Festivalu svjetskog kazališta, morat će se otvoriti, kako većem broju gledatelja, tako i medijskoj pažnji, što je u krajnjoj liniji nerazdruživo vezano. Najgore što mu se može dogoditi je da ostane lokalna manifestacija internacionalnih aspiracija, nedovoljno velika za više od dva zaista velika inozemna gostovanja godišnje, i nedovoljno malena da izbjegne pretvaranje u lokalnu ekskluzivnost.

Drugim riječima, umjesto da se publika Malih scena svede na viđenije Riječane, koji se pozdravljaju na Korzu, cilj bi trebao biti da se o festivalu priča jednako i na zagrebačkom Cvjetnom trgu i na splitskoj Rivi. Ili ne bi. Ali se odluka o budućnosti, nakon uspješnih desetljeće i pol, mora donijeti.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Međunarodni festival malih scena Rijeka 2009 - komentar
Biljana Srbljanović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici