Dundo Maroje - Ozren Prohić

18.05.2007. Print | Pošalji link

«Nitko se ne smije i čudna je muzika!» glasio je davni stih koji sasvim zadovoljavajuće opisuje atmosferu na prvoj reprizi posljednje ovosezonske premijere Drame nacionalne kazališne kuće.

Ta jadna Drama već se izlizala u poprilično mrtvoj metaforici tipa «Drama u Drami», baš kao i svojedobno Dubrovačke ljetne igre u konstrukcijama kao što su «Igre oko Igara». No, ondašnje Igre i današnju Dramu, ako ništa drugo, spaja ime Marina Držića, koji je i prije Bulajićevog filma bio neka vrsta samostvorenog hrvatskog identitetskog znaka, heroj «iz našeg sokaka» zbog čijih su neodgovorenih urotničkih pisama padale mnoge studentske glave, ali i prolazili mnogi referati na uglednim i manje uglednim skupovima. Dokazivanje kako je Držić stariji od Shakespearea, koliko god služilo uzdizanju domaćeg ega, jednako je korisno koliko i omatanje kravate oko pulske Arene ili, u nešto lokalnijim okvirima, postavljenje hiperrealističnog kipa kumice na Dolcu. O samom Držiću, ili «planeti Držić», međutim, i dalje se zna vrlo malo, čak mu je i rodna kuća najobičniji falsifikat, kao i ona Marka Pola. I dok se iz ovog ili onog razloga zainteresirani upinju u ponavljanju floskule o najvećem domaćem komediografu, tajanstvenom, a tako našem Vidri, danas se njegove tekstove čita samo po kazni, samonametnutoj u slučaju karijere, ili pak pedagoškoj, u smislu školske lektirne nužde.

Zanimljivo je isto tako kako se vrli jezikoslovci, kojima tako smeta današnji globalni engleski, pa bi ga zakonom zabranili i natjerali svakodnevne korisnike da lome jezik svojim jezikom, nikad nisu ništa rekli protiv lektire koju se čita s rječnikom, a ni onda ju se do kraja ne razumije, ali koja je, eto, naša i starija od Shakespearea. «Ćamam se Petrunjela», «Tko je namuran nije sam», «kopun» koji viče «jeđ me, jeđ me» i ostali bastardi od jezika zato jesu naši, jer su dovoljno stari da mogu biti kamen temeljac, dok «apdejtanje» i «rifrešanje» ili «sejlzmenadžer», na primjer, nisu. Iako to sa samim Držićem i njegovim «Dundom Marojem» i nema previše veze, ima s kontekstom u kojem se danas igra populističkog pisca, komediografa koji je uhvatio duh vremna, ali ga je izgubio upravo zato što ga je tako dobro uhvatio. I danas, čak i kad ga redatelj Ozren Prohić rekvizitom i scenografijom pokušava ugurati u talijanske stilske, modno i konzumeristički osviještene pedesete, on više nije duh trenutka, nego nametnuta obaveza, u onom još shvatljivom ostatku duhovita koliko i «Jel' me netko tražio». Kad je se na taj način i igra, prijetvorno koketirajući s pučkom komedijom ispod pozlate nacionalnog kazališta, i s balastom baštine na leđima, uglavnom urlajući tako da se ni oni talijanizmima nezasićeni dijelovi ne razumiju, Držićeva nekadašnja provokativnost više nije čak ni zanimljiva.

Usporedbe radi, nitko se nije zapitao zašto su najgledanija predstava Dramskog kazališta Gavella «Ribarske svađe», a ne «Dundo Maroje», komad istog žanra i ne bitno zamršenijeg zapleta. U režiji Krešimira Dolenčića, taj je «Dundo» potonuo, iako je igran u Dubrovniku na slavnim Igrama gdje je u međuvremenu postavljen i onaj Ivice Kunčevića, koji je također nakon samo sezonu-dvije, propao u zemlju. Možda je ipak riječ o tome da Držić danas, čak i kad govori o općeljudskom i svevremenom, ne dopire do gledališta. Za rijetke i sve rjeđe znalce još jest zanimljiv okvir kojim ga redatelji pokušavaju oživjeti, izbacivanjem ili travestiranjem Laure, dodavanjem groteskne ili političke intonacije Pometovim monolozima, ili smještanjem u drukčiji vremensko-prostorni kontekst. Nažalost, to su još samo zagonetke za usamljene sanjare koji se nadaju da će pronaći izgubljena pjevanja kanonskih epova stožera jedne nacionalne književnosti. Ostalima, i to baš najviše onima koji su suvremeni odjeci Petrunjele, Pometa i Bokčila, njihovi pet stoljeća daleki uzorci danas više, pogotovo s kazališne pozornice, ništa novo ne mogu reći. Ni zrcalo niti asocijacija, čak više niti metafora, «Dundo Maroje» je povratak Drame HNK u željezni repertoar odrađen na baš takav, željezni način. Pritom je svaka usporedba Prohićeve Italije i one, recimo Koršunovasovih «Romea i Julije» unaprijed osuđena na neuspjeh.

Nije tu problem u gluposti, jer nje u nacionalnoj kući ima možda i manje nego u ostalim kazalištima, ili u kritici, nego u odnosu kazališta prema onome što ga okružuje, a s tim HNK ima i dalje veliki problem. Ne shvaćajući tu ključnu sastavnicu u razmišljanju o repretoaru nacionalne Drame, on se i dalje ustrajno hvali posjećenošću Opere i Baleta, i prati lektiru.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici