Frankenstein - Saša Anočić

10.06.2007. Print | Pošalji link

Klasike treba voljeti, kaže stara parafraza, ali popularne klasike treba voljeti još više, jer umjesto obaveze nude prepoznavanje koje je čak u stanju mobilizirati i kazališnu publiku starijih razreda osnovne škole.

Kad nekome to pođe za rukom, riječ je o pravom uspjehu koji zaslužuje posebnu nagradu. Saši Anočiću to je uspjelo, pa njegova inačica «Frankensteina» u Kazalištu Trešnja, unatoč dramaturškim i organizacijskim problemima, nastavlja niz predstava kojima se nametnuo kao jedno od najvažnijih imena hrvatske kazališne režije.

U popularnoj recepciji ime Frankenstein ipak prije označava stvoreno, nego tvorca. Ta zamjena sasvim zgodno, čak na banalnoj psihoanalitičkoj razini, pogađa bit onoga što je Mary Shelley zamišljala, a što se nama danas polako ali sigurno pretvara u zbilju. I sam glavni lik, tvorac stvari koja ga poslije progoni, ne može se pomiriti sa svojim porodom od tmine, stvorenim u nepromišljenom ali svijetlom trenutku zanosa i pobjede znanstveničke misli nad navodno neumoljivim silama prirode. Frankenstein je odjek današnjeg čovjeka i nije slučajno da ga je autorica, ironično i upozoravajući, podnaslovila Moderni Prometej.

Anočiću je pak uspjelo napraviti predstavu koja pleše na granici didaktičnosti i zabave, s jedne strane slijedeći moralizatorsku nit izvornika a s druge mijenjajući radnju u skladu sa spektakularnim ekranizacijama. Ovom posljednjem dodana je i velika doza anočićevskog humora, jer ovaj je kazališni autor prije svega zaražen poetikom horror filmova i slapsticka. Slična linija prisutna je u njegovom radu još od «Kad se mi mrtvi pokoljemo», a nastavljena je u pravoj domaćoj kazališnoj uspješnici «Smisao života gospodina Lojtrice», koja skuplja nagrade na gotovo svakom domaćem festivalu.

Ipak, poetika strave i užasa, s brdom leševa koje Frankensteinovo čedo, ili čudo, ostavlja iza sebe, nije ono što je u osnovi priče. Frankenstein kao narativ zapravo je obračun sa samim sobom, sa zrcalnom slikom koja možda i nije uvijek onakava kakvu očekujemo. Druga razina čitanja bila bio ona u kojoj je čudovište, iako bi ga pravilnije i izvornije bilo zvati bijednikom, zapravo utjelovljenje grižnje savjesti od koje se bježi bez prave mogućnosti bijega. Anočićeva dramatizacija tako umjesto narativa nudi obiteljsko okruženje kao osnovno prizorište, i preko žrtava bližnjih ispituje odnos znanstvenika prema svojoj kreaciji.

S druge, možda i zanimljivije strane, sama je predstava istodobno i prikaz i metafora svoje tematike. Dramaturški razvedena na dvije potke, od premijere do prvih repriza radikalno, kao sjekirom skraćena, i sama je nalik prevelikom, od raznorodnih djelova sastavljenom ubojitom koktelu. Obiteljska atmosfera i realizam miješaju se s fantastikom i znanstvenom i onom drugom, i dok prvi dio protječe u logičnom nizanju prizora uokvirenih pripovijedanjem, u drugom se gledatelj ponekad zaista mora potruditi kako bi sastavio niz.

Glumački priču ipak na okupu drže najprije Rakan Rushaidat, čija je nervoza pogodila žar i zaslijepljenost Victora Frankensteina, i Vili Matula kao načitano i elokventno čudovište sastavljeno od najboljih osjećaja koje ga, baš kao u «Faustu», tjeraju da čini najveća zla. Ta tanka granica možda je još i važnija tema od moralnog zakona kojim bi se trebala ravnati znanstvena znatiželja, pa nije ni čudo da dječja publika, iako «Frankenstein» nije namijenjen samo njoj, kad aplauzom nagrađuje lik a ne izvođača, upravo Matuli, to jest čudovištu, priređuje ovacije. Kao i u slučaju podivljalog psa, zaključak i ove predstave je da treba kriviti, uvjetno rečeno, gazdu.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici