Oluja - Ivica Kunčević

15.05.2008. Print | Pošalji link

Lakše je reći što sve Shakespeareova «Oluja» nije, nego nabrojati što sve jest.

Posljednja drama navodno najvećeg svjetskog dramatičara i dramskog pjesnika, osobni testament i posveta kazalištu, ili možda krajnji iskorak u nešto drugo, onkraj života i smrti poimanih uobičajenim, ovozemaljskim kategorijama. «Oluja» je sve to, i puno više, jedan od najzahtjevnijih tekstova dramskog kazališta uopće, problematičan i osjetljiv, jer svaka inscenacija nužno oduzima njezinoj izvornoj građi, neuhvatljivoj kao i san o kojem govori i koji, posredno, ili u totalu shvaćena, predstavlja.

Umjesto svega toga što «Oluja» jest, nova produkcija Hrvatskog narodnog kazališta sve je ono što ona nije. Na prvi pogled režija kućnog zaposlenika Ivice Kunčevića čak najavljuje odmak: umjesto dekora, nudi se gotovo u potpunosti gola pozornica, nadsvođena mrežom iz koje ispadaju dusi. Definicija je to prostora pustog otoka kao mjesta materijalne oskudice ali duhovnog bogatstva, gdje su stvari svedene na bitno, ili barem bitno iz perspektive sredovječnog znanstvenika, pa makar ta znanost bila i onkraj dokazive. S druge strane, glazba Stanka Juzbašića instrumentima nadomješta izostanak prostornih definiranosti, i otkriva zvučnu sliku oaze u kojoj je sve moguće, ali ne uvijek i realno. Sve to daje znak da će se, u skladu sa Shakespeareom, privid dogoditi igrom. Ali i to je, naravno, privid. 

«Oluja» je trebala biti još jedna HNK-ova produkcija koja nikoga ne želi uvrijediti, ali koja istodobno ne daje niti jedan od znakova pravog dramskog života. Zlobnici bi dodali, na sceni ili iza nje. Drugim riječima, nalik na onaj gledljiviji dio repertoara ne samo HNK, koji ne boli, ali uglavnom ništa ni ne znači. Zato je, umjesto vlasti, jezika, magije, ljepote i svega ostaloga što nosi izvornik, pravo pitanje nakon «Oluje» koliko daleko može ići nebriga za ono što se i kako izvodi na navodno nacionalnoj pozornici. Ako ni redatelja ni glumce više ne zanima koliko su prozirni u odrađivanju posla, i to čak i u najlakšim komičnim rolama kojima se nitko ne smije sve dok ne kažu «govno», o čemu bi se isto kontekstualno dalo raspravljati na razini koju možda zaslužuje predstava, ali ne i tekst o njoj, pitanje je onda koga bi zaista trebao mariti što nacionalna Drama ima na repertoaru. Kad je Brecht samo spektakl, a Botho Strauss  nerazumljiv i pogrešan, onda je vjerojatno Shakespeare zaslužio postati igrokazom, scenskim čitanjem teksta, i to još potpisan imenom kućnog, dakle definirajućeg redatelja.
 
Možda «Oluja» i nije tako loša, jer je upravo ono što pretplatnici od HNK očekuju: uz red baletne klasike i opernog kanona prirodno dolazi i malo takozvanog klasičnog dramskog pisma. Zato Kunčević može ponoviti svoj princip s puno male djece kao prepoznatljivim zaštitnim znakom, i barem jednim takozvanim ispadanjem iz drame. Ovoga puta to je odlazak sa začaranog otoka, koji je izlazak iz zgrade kazališta u svijet otvorenog trga. Ideja sama po sebi ne bez određene interpretacijske želje, pa čak i vrijednosti, ali revolucionarna još samo za HNK, dok je tehnički riješena kao da su video slika i njezin izravni prijenos nov i još ne u potpunosti funkcionalan patent.

Dok se redatelj bavio digitalnom slikom, ona kazališna mu se raspala pa Milan Pleština, inače jedan od onih koji bi mogli igrati nešto drukčije, na uvijek isti prenaglašeni način grmi Prosperove suptilne monologe kao da je ponovno Kapetan Buzdo. Pored Maje Kovač koja Ariela vuče još od Zvončice u Trešnjinom «Petru Panu» te više ne iznenađuje piskutavim glasom, ili pak Nikše Kušelja čiji Kaliban baš doslovno mora pokazati ono što je ionako rečeno, to jest da je negdje između guštera, psa i ljudskog bića, potrošena su i posljednja, najosnovnija sredstva za oživljavanje «Oluje».

Sve što je u nju trebalo upisati nije upisano, sve što je ona sama mogla reći na putu od papirnatog izdanja do ansambl predstave, nije joj dopušteno reći, pa i izlazak iz HNK nakon nje nije napuštanje posvećenog mjesta izvedbe, nakon čega se i vanjski svijet čini malo više prividom nego inače. Baš naprotiv, riječ je olakšanju.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Kobne potankosti bez kobnih posljedica

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici