Tjedan suvremenog plesa 2007. - izvještaj prvi

06.06.2007. Print | Pošalji link

Da umjetnost, a zbog univerzalnosti svojeg jezika posebno ona plesna, gradi mostove između kultura lijepo se moglo vidjeti već drugog dana 24. Tjedna suvremenog plesa.

Jer, poznato je, mostovi se najbolje grade mjerama sigurnosti, ili kako bi Nijemci rekli «Povjerenje je dobro, ali kontrola je bolja!». Kroz mrežu rendgena i detektora metala, s nabrušenim agentima za leđima, zaista je najlakše graditi mostove među kulturama, pogotovo kad se oni grade institucionalnim gostovanjima. No, dosad se zagrebačka publika ipak nije srela s takvim mjerama osiguranja kakve je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog izazvala proslava Dana države Izrael, dakle jedne u potpunosti političke stvari kojoj je kao desert došlo gostovanje jedne plesne kompanije.

Pitanje je zapravo tko je uopće od cijele transakcije profitirao, a odgovor glasi: zahtjevniji dio publike Tjedna suvremenog plesa, onaj koji vidi i iza svjetlosnih efekata, sigurno ne. Koreografije Ramija Be'era, umjetničkog voditelja Kibbutz Contemporary Dance Company, ionako su mješavina etno-egzotike provučene kroz jazz-dance filter, s dodatkom jeftine cirkusarije i malo banalnog ekspresionizma te obilnim ali nemotiviranim audiovizualnim napadima na gledatelja. Između spektakla kakvi su «Lord of the Dance» i «Fire of Anatolia» ili koncerta Bregovićevog Orkestra za vjenčanja i sprovode, i nastupa navodno jedne od najvećih i najboljih izraelskih plesnih skupina, naime, i nema neke prevelike razlike. I rezultat je isti, trijumfalan za one koji «Sedmu noć» vole vidjeti i uživo, ili koji u trenucima opuštanja od diplomacije i lobiranja pišu operne kritike, ili pak kad ne pišu operne kritike vode televizijske okrugle stolove s dinosaurima. Ostale pak više vesele mjere osiguranja, pa je opravdan apel da Izrael, ako je ikako moguće, Dan državnosti sljedeći put slavi negdje drugdje, a ne na Tjednu suvremenog plesa. U svijetu sigurno ima mnoštvo uglednih plesnih i kazališnih festivala koji će pristati na takav umjetnički, moralni i ideološki kompromis.

Da je Rami Be'er ipak koreograf kojeg ne treba u potpunosti zaboraviti, ali i bitno bolji pedagog, pokazalo je gostovanje Baleta Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita. «Magnum» je predstava širokog zamaha s velikim ansamblom u izvrsnoj formi, koja naravno pati od viška, pogotovo u ničim izazvanom ili opravdanom finalu, ali je u osnovi vrijedan repertoarni i organizacijski potez. Posebno veseli i činjenica da je «Magnum» bitno bolja predstava, čak i za Be'era, od «Upon reaching the Sun» s kojom je na Tjednu suvremenog plesa gostovala njegova kompanija.

Kao i uvijek, produkcije velikih i razvikanih grupa kvalitetom zasjenjuju manje, jer Vera Mantero jest zvijezda ali tamnog, prije performerskog ili kako se to nekada zvalo, think-dancerskog sjaja. Tim više čudi da je za otvaranje festivala izabrana njezina predstava kojoj je umjesto naslova ostavila podugački stih koji galsi «Do trenutka kad Bog biva uništen vježbom ekstremne ljepote». Ovoga je puta Vera Mantero nekadašnju fizičku akciju na zatiranju koreografskog pokreta svela na minimum i posvetila se jeziku kao sredstvu komunikacije i ekspresije. Jezični materijal kao mjesto refleksije ali i akcije dovelo ju je u položaj da koreografira jezik, točnije izričaj, a ne više izraz. Njezin put prema oslobođnjeu pokreta od koreografije bilo koje vrste završio je u predstavi gdje šest izvođača govori, dok su sporadične izmjene mjesta i mimika tek ostaci ideja iz procesa rada, ili u toj specifičnoj evoluciji koreografske misli, atavizmi. Predstava je zapravo govorni čin, gdje izgovoreno definira samo sebe, a riječi gube značenje u melodioznosti ili samom činu izgovaranja.

Pristankom na takvo samoograničenje, Vera Mantero ipak nije zaobišla postmodernistički obrat po kojem je i svakodnevni pokret ples, kao što je i tišina glazba. Naprotiv, samo je jedan, navodno primarniji sustav zamijenila drugim, represivnijim, zakočenijim i strukturiranijim, što se može nazvati hrabrošću eksperimentiranja koje je, međutim, došlo do svoje logične posljedice – zakočenosti unutar tog novog, samonametnutog sustava. Zato se i iz zborskog pjevanja Vere Mantero i njezinih pet izvođača-koautora eventualno iščitane poruke doživljavaju kao slučajne replike, ili pak banalizirane fraze, u svakom slučaju ispražnjene od značenja. No, u konačnom poretku stvari, čak i iskorak takve vrste trebao bi bolje kotirati od igre na sigurno kakvu vodi Rami Be'er, pretvarajući umjetnost u zanat, zanat u poduzetništvo, a poduzetništvo u reputaciju.

Igor Ružić

 

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici