Koriolan - Miran Kurspahić

19.05.2008. Print | Pošalji link

Već dugo se hrvatskom političkom i etičkom zbiljom nitko nije pozabavio na način kako je to učinio Miran Kurspahić režijom Shakespeareovog «Koriolana» u Teatru &TD.

I sam se mladi redatelj, tehnički još student zagrebačke ADU, u najavi projekta čudio kako nitko u hrvatskom glumištu još nije vidio ne samo sličnosti nego i izravne podudarnosti između domaće stvarnosti i jednog od manje izvođenih tekstova engleskog klasika. «Heroj - a ne zločinac», teza kojoj su nas pokušali naučiti umjesto da o njoj razgovaramo, probija iz svake pore tog teksta, i zato je inscenacija mogla biti samo uspješna, barem na razini koja predstavu svodi na politički pamflet, uvjetno rečeno, jasnog i samorazumljivog sadržaja.

Spoj adolescentske zabave na razini vica i bavljenja ozbiljnim problemima, kao i maštovito mišljenje izvedbenog prostora te multimedijski pristup, zaštitni su znaci ne uvijek do kraja domišljenih ali hrabrih režija Mirana Kurspahića, pa ni «Koriolan» nije iznimka. U plakatnoj izvedbi i dramaturgiji, koja od Shakespearea crpi kostur nadograđen citatima iz filmova kao što su «Patton», «Rambo» i «Full Metal Jacket», ali i parafrazama domaćih domoljubno huškačkih pjesmuljaka, te gotovo namjerno nevještoj izvedbi, Kurspahić dobiva nekoliko izvanrednih prizora koji zaslužuju da postanu važni i u analima domaćeg kazališta. U tome mu pomaže i vidljivo gorljivi angažman ansambla koji predvodi Milivoj Beader, idealni izbor za naslovnu ulogu čak i kad se gubi u tekstu ili zamkama psihologizacije.

Kako bi se razumjelo ono vrijeme ponosa, slave i ratnih zločina, potrebno ga je možda i rekonstruirati, jer jedino tako se s njega skida pozlata «povijesnih istina», samozavaravanja ili tek zaborava. Slučaj Korade ili Zagorec postali su simboli problema stvorenog još prije osamnaest godina, a na koji hrvatsko glumište još nije odgovorilo, barem ne dok Miran Kurspahić nije pozvao publiku na nimalo sentimentalno putovanje u još uvijek blisku i neprolaznu hrvatsku prošlost. I pritom joj priredio sasvim osobitu priliku da interaktivno osjeti vojnički dril, sjeti se ne samo nametnuto militarističkog početka devedesetih, i na koncu neprimjetno prođe naizgled logični put od angažiranog domoljuba do sudionika ratnih zločina.
Shakespeareov «Koriolan» ipak nema čistog korelativa u hrvatskoj zbilji, on je ipak prije svega ratnik, častan u nečasnoj ali navodno potrebnoj funkciji, koji se tek kasnije pokušava pretvoriti i u profitera i u narodnog zastupnika. Zato upravo u trenutku prijelaza iz ratnog u mirnodopsko djelovanje transfer Kurspahićevog transfera Shakespearea popušta, a otkriva se prevelika želja da se odjednom kaže baš sve o nužnim, nepotrebnim i nedopustivim traumama istodobnog rođenja države i promjene društvenog uređenja. 

Iako predstavlja punopravnu ilustraciju,  predstavi nedostaje dramaturške dosljednosti, osim ako joj uzor zaista nije ipak filmski trash kao što je «Rambo». Hoće li se psihološkog realizma, možda ga nije trebalo tražiti baš u «Rambu» i sličnim filmovima, ali ako već razočarani veteran rođen 1991. a smaknut 1995. i jest jedna od provodnih motiva predstave, zašto ga ne postaviti u sukob s Koriolanom koji je u izvorniku ipak i vrhovni zapovjednik vojske, sličniji generalima nego veteranima. Ovi drugi u domaćem slučaju nisu nagrađeni, osim pokojim ukradenim sudoperom ili televizorom, za što su se sami pobrinuli, i u tom se trenutku slama izravna veza «Koriolana», «Ramba» i hrvatske zbilje, bitno kriminalnije čak i od starog Rima.

Mada igra na ekskluzivnim lokacijama Studentskog centra, «Koriolan» je predstava takve snage i poruke koja bi, kad bi bilo hrabrosti da se satiru misli samo malo dublje, trebala biti na repertoaru kazališta Kerempuh. Snažna je i opora upravo koliko treba biti da otvori oči i najuvjerenijima; istodobno dinamična i duhovita, te nezabrinuta zbog svojih ideoloških, režijskih i izvedbenih nedostataka. Ona ukratko, ništa ne istražuje, nego vrlo jasno postavlja stanje na koje smo izvan kazališta nekako s vremenom navikli. Ako baš treba crtati, teško je ne složiti se s Kurspahićem da onda to crtanje treba ostaviti trag vojničke čizme na inertnoj stražnjici nažalost samo kazališne publike.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve - Miran Kurspahić
Je li Miran Kurspahić zločesto dijete hrvatske kazališne režije?
Miran Kurspahić: Kao glupi idealist vidim svjetlo na kraju tunela
Carstvo radosti - Miran Kurspahić
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Sve o Europi na Velesajmu kulture
Velesajam kulture na temu Europe
Gordana Vnuk
Eurokaz 2008.
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici