Tjedan suvremenog plesa 2007. - izvještaj drugi

09.06.2007. Print | Pošalji link

Dok je početak bio iznenađujuć, uglavnom zbog neprepoznatljivosti vizije, ali i možda namjernog, a možda i slučajnog odustajanja od festivalske prakse započinjanja s praskom,

ostatak programa 24. Tjedna suvremenog plesa bitno je manje zanimljiv, iako ponavlja iste pogreške. U smislu repertoarnog niza, gostovanja velikih imena koja polako odustaju, novih koja ustrajavaju na vlastitom putu iako ni njima samima više nije jasan, te na kraju provjerenih mainstream kompanija tako nisu iznenađenje. No, nažalost, nedostatak iznenađenja može biti rezultat neke duže politike, na primjer, jednog plesnog centra, ali ne i manifestacije koja još uvijek jest najvažnije plesno događanje u zemlji.

Središnji dio ovogodišnjeg Tjedna plesa organiziran je skokovito između malih autorskih radova, onih često na samoj granici plesa i kazališta, ili pak plesa i vizualnih umjetnosti, i izuzetno uspješnog, barem što se tiče recepcije publike, gostovanja talijanske skupine Aterballetto. Njihov program, sastavljen od dvije podosta različite koreografije, «Hommage a Bach» i «Cantata», primjereno se našao u Hrvatskom narodnom kazalištu, upravo na pozornici kakvu ta vrsta plesa i zaslužuje. Jer, riječ je o suvremenom baletu koji, čak i kad je kvalitetno izveden, bez prave ideje izgleda pomalo ocvalo u susretu s nešto novijim plesnim tendencijama. No, prva talijanska baletna trupa nastala izvan zagrljaja operne kuće, kako glasi krataki opis povijesti Aterballetta, vjerojatno ni ne može igrati drukčije nego na sigurno, tehnički izbrušenim čitanjem klasične glazbe kroz krajnje strukturiranu izvedbu i s druge strane, prizivanjem stereotipa o temperamentnom jugu. Dramaturški tako čisto složena, s uvjetno rečeno, ozbiljnim prvim i zabavnim drugim dijelom, njihov je program idealno zamišljen za gostovanja, koja naravno ne mogu ne proći uspješno. Pitanje je pak koliko nakon njihove savršene izvedbe ostaje, a skinu li se slojevi grupnog pjevanja zaraznih melodija, kao i koreografsko podržavanje stereotipa pogodnijih televizijskim reklamama za kavu, upravo formalizam metronomski obrađenog Bacha ima veću snagu od forsiranja tradicijskog nasljeđa kroz pjesmu i ples. No taj trag je Mauro Bigonzetti, koreograf i umjetnički voditelj kompanije, tek načeo.

Sličan problem, ali iz potpuno drukčijeg konteksta, nosi i nastup beninsko-francuske koreografkinje Julie Dossavi, u kojem bogata glazbena podloga izvedena uživo oduzima primat tradicijom prezasićenom pokretu. Iako predstava u cjelini nije tek etnografska razglednica, plesni odmak od tradicije u komadu čiji naslov priziva krajolike intime ipak nije dovoljan, a mjestimično je čak i paradoksalno monoton unatoč fizičkoj zahjevnosti, da bi se nosio s puno snažnijom i upečatljivijom glazbom. Julie Dossavi tako je ostala u pozadini svoje kreacije, što ne bi bilo loše kad bi sama kreacija imala što za reći osim crtanja jedne osobne kartografije.

Samozatajnost je, prije kao osobnu karakteristiku a onda posljedično i profesionalnu, pokazala najveća zvijezda 24. Tjedna plesa, kanadska plesačica Louise Lecavalier. Nakon dugog staža u kompaniji La La La Human Steps, kojoj je čak bila i zaštitni znak, ona se odlučila posvetiti plesu u manje spektakularnim formama, no zahvaljujući imenu može i dalje zainteresirati priznate koreografe od kojih zapravo naručuje svojem tijelu i godinama primjerene komade. Tri takva pod zajedničkim naslovom «Le Fou Glorieux» dokazuju da je riječ o promišljenoj umjetnici koja u izvedbu upisuje i biografiju, i koja istodobno svoje sposobnosti može i hoće podrediti koreografskom konceptu ali ga jednako bezbolno može i nadići. Između skeča Crystal Pite i završnog intrigantnog, ali ipak predugog sola Benoita Lachambrea, Lousie Lecavalier najuspješnije se predstavila središnjim dijelom ove trilogije, duetom s Masaharuom Imazuom u koreografiji Tedda Robinsona, gdje je zagrebačka publika barem mogla naslutiti energiju zbog koje je zavrijedila svoju impresivnu reputaciju.

S obzirom na grandiozni promašaj izraelske koreografkinje Yasmeen Godder u predstavljanju njezinih frustracija obiteljskim nasiljem i općenitom željom za teatralizacijom plesa iz koje ne može pronaći izlaz, čini se da će sjećanje na inozemnu selekciju 24. Tjedna suvremenog plesa na tome i ostati.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici