Tjedan suvremenog plesa - komentar

30.05.2008. Print | Pošalji link

Baš kad je završio strah plesnih tradicionalista da je konceptuala, ili takozvani «think dance» ono što će zakucati posljednji čavao u lijes lijepog plesanja, dogodilo se neminovno.

U ples je i strukturno ušla tehnologija, ne više kao običan video koji se vrti u pozadini ili impuls koji tek sporadično proizvede zvuk nevezan uz pokret, nego kao punopravni partner - ponekad čak i važniji od samog izvođača. Ples tako više nije samo disciplina daha, mišića i misli, nego i piksela, beatova, senzora i softvera, kao uostalom i sve više sve oko nas, ili barem u umjetnosti.

Pokazuje to sraz između Gideona Obarzaneka i Hiroakija Umede. Koreograf australske kompanije Chunky Move Zagrebu se predstavio komadom «Glow», u kojem izvođačicom ovladava kompjutorski program grafičke obrade njezinih pokreta. S druge strane, Umeda je sam svoj majstor, koji svoj ples okružuje zidovima računalne grafike i elektronske glazbe mjestimično svedene na titraje. On jednostavno pojačava prisutnosti audiovizualnih signala u korespondenciji s intenziviranjem pokreta, od minimalističnog trzanja u «Acumulated Layout» do koreografije kakvu bi poželjela i Janet Jackson u «While going to a condition». Zbog toga bi bilo bolje da se predstavio samo prvim naslovom.

S druge strane, njegove koreografije moguće su i u unplugged verziji, dok se Obarzanekov rad temelji na nedjeljivoj suradnji tehnološkog osjetilnog okvira i živog tijela, koje može biti izvođačica, ali i kunić. Naizgled fascinantna predstava zapravo je izložba softverskih alata i njihovog dizajna, i vjerojatno bi jednako zapažena bila i na festivalu suvremene umjetnosti, pa čak i na sajmu informatike. U tom je segmentu možda najuspješnija predstava  «Julie(t) – Duet in Absentia» Jasmine Prolić i Huberta Pichota, koja doslovno opisuje nerazumijevanje plesačice sklone tradicionalnijim izražajnim sredstvima i tehnološkog ovisnika o sučelju i mišu. Njihovu je suradnju najlakše opisati kao pokušaj da Vera Mantero i HAL 9000 završe u krevetu, pa ni predstava sama nije daleko od onoga što bi takvim spojem nastalo, ali je poruka njezine forme važnija od pukog pokazivanja digitalnih mišića ili bijega u pop.

Možda je baš zato otvaranje ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa izgledalo kao očajnička potraga za izgubljenim tijelom, djetinjstvom i snovima. «Skromnost ledenjaka» naslov je nastavka istraživanja kanadskog koreografa Daniela Léveilléa s golim ljudskim tijelom, neskrivenim bilo kakvim tehničkim pomagalima, s jedva primjetnom promjenom svjetla i glazbom koja tek daje dramaturšku podlogu na rubu čujnosti. Militatno ustrojena tijela, u stegnutim pozama i izravnim citatima borilačkih vještina, zbijena su u sekvence nalik karataškim katama i svedena na sustave pokreta kojima je oduzeta svaka osim bazične ekspresivnosti. U pokušaju uništenja iluzije o skladnim i zaljubljenim duetima, što je primarna asocijacija na plesnu nadgradnju Chopinovih preludija, plesači se trude što tvrđe doskočiti, a pokret im je smišljen da sputa svaku primisao u vezi s njihovom golotinjom, i sveden na tjelovježbu koja uključuje i natjecanje u međusobnom podizanju i odgurivanju. Taj živi anatomski atlas čak ni ne završava kad bi trebao, poetskom slikom napokon smirenih i vjerojatno umrlih tijela, nego tek, nepotrebnih petnaestak minuta kasnije, prvom poniznom gestom. «Skromnost ledenjaka» tako je naslov koji se prije odnosi na samog autora, nego na, kako se može činiti, krhkost ljudske egzistencije.

Sasvim drukčijim putem ide rad Laurence Yadi i Nicolasa Cantillona «Lai, lai, lai, lai», bajkovita realizacija vizije oslobođene psihoanalizom. Djetinji snovi, ulaz u ogledalo mašte ili straha, ukoliko je to dvoje uopće moguće razdvojiti, osnova su predstave koja možda, zbog izbora glazbe i načina izvedbe, govori o generaciji koja je odlučila odbaciti snove nakratko oslobođene prije četiri desetljeća. Ako i jest riječ tek o nagađanju, hipi komuna i Lucy koja čak i kad je na nebu s dijamantima mora izabrati između prirodnih sila kao da bira svoju sudbinu, i dalje su, čak i u digitalnom dobu, tema za plesnu predstavu. Zbog toga «Lai, lai, lai, lai» zaslužuje više od tek spomena u analima Tjedna plesa.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Platforma mladih koreografa u autoretrospektivnom izdanju
Platforma mladih koreografa 2009.
Boškarini i think-dance u Savičenti
Festival plesa i neverbalnog kazališta – 10. put
Umrla Pina Bausch
Počinje Tjedan suvremenog plesa
Tjedan suvremenog plesa 2009. - zaključak
Tjedan suvremenog plesa 2009. - izvještaj drugi
Gilles Jobin na Tjednu suvremenog plesa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici