Tjedan suvremenog plesa - komentar II

04.06.2008. Print | Pošalji link

Ako je prvim dijelom 25. Tjedna suvremenog plesa dominirala tehnologija, drugi je pokazao festivalsku inačicu fraze «anything goes» ili jednostavnije, «za svakoga ponešto».

Uz časne iznimke, programska je neodređenost i nesustavnost opća karakteristika svih domaćih festivala, pa bi možda Tjednu bilo neumjesno predbacivati ono što rade i svi ostali. Međutim, TSP je plesna manifestacija najvišeg ranga u zemlji koja se tiho, ali ipak, busa u prsa svojom plesnim tradicijom i u tom segmentu umjetničke proizvodnje vodećim mjestom u regiji. Upravo zato njegova programska struktura ne bi trebala biti baš tako jednostavna da se može svesti na nekoliko tehnološki naprednijih sola i tri kompanije starih prijatelja festivala, bivših gostiju koji su u Zagrebu naišli na pohvalnu recepciju.

Naglasak u programu, ali i marketinško-promidžbenim aktivnostima Tjedna plesa tako je neproporcionalno stavljen na gostovanje britanske Random Dance Company i njezinog suosnivača i koreografa Waynea McGregora. Međutim, to gostovanje pratio je splet nesretnih okolnosti, od tehničkih problema do ljetne oluje apokaliptičnih razmjera, pa je jedva održana jedna izvedba. Očekivano, riječ je o demonstraciji moći, jer izvedbeno je ona sigurno u samom vrhu produkcija koje je Tjedan plesa u posljednjih nekoliko godina doveo u Zagreb, ali McGregorov hladni i proračunati pristup koreografiji poništava čak i najvrednije što ima – plesače. Strojna koreografija je pritom sva u službi ideje, što jest bit koreografovog poziva, ali je kod McGregora ideja svedena isključivo na rastrzane sekvence koje se polako, dramaturški pravocrtno, spajaju u fluidni jedinstveni pokret. Za one koji nisu ljubitelji sleta, Random Dance Company samo je tehnički savršeno odrađena suvremenobaletna vježba.

Iako drugi po reputaciji, pogotovo među zagrebačkom publikom, belgijski koreograf Thierry Smits naizgled ima sasvim drukčiji pristup. No, dok navodno traga za slobodom, on se pokazuje klasično ideološki orijentiranim plesnim autorom. U njegovoj viziji Vivaldijeva «Četiri godišnja doba», ili barem u «Proljeću» i «Ljetu», čitljiva je zavodljivost kojom i publici i izvođačima podmeće istu argumentaciju, u biti lažnu. Svi Smitsovi postupci svode se na lažno otkrivanje seksualnosti i straha od smrti, u kojem izvođači služe kao moduli ispovijedanja, a ne kao ispovjednici sami. Iako zbog sveukupne postave komada slika koju gledatelj prima ponekad i izgleda autentično erotično, pogotovo kad je tema koju čuje u Vivaldijevom «Proljeću» isključivo ljudska seksualnost, koreografija se ubrzo svede na samo na motiviranje golih i lijepih tijela na besmisleno uvijanje, polijevanje tekućinama različite viskoznosti, posipanje perjem i otpuhivanje istog u nizu scena čija se orgijastičnost od samog početka topi. Drugi dio predstave, nešto je zanimljiviji, ali ni u njemu Thierry Smits ne može dozvoliti da se raspadnu njegove lijepe slike, koje, kako vrijeme odmiče, sve manje uzbuđuju.

Stoga je među rijetkima u programu ovogodišnjeg Tjedna plesa koja je zaista i dosegla određeni stupanj neovisnosti portorikansko-američka koreografkinja DD Dorvillier. Ona ulazi u red koreografa koji svoju vještinu zanemaruju u potrazi za fundamentalnim pitanjima koja se nadvijaju nad svakom vrstom izvodilačke, pa i umjetničke prakse općenito. Umjesto pokreta sputanog normama i pravilima, ili koreografskim uputama, ona nudi oslobođeno tijelo, kojem je moguća nesigurnost i nesavršenost na sceni, pa čak i negacija izvođačkog tijela kao savršene i time zatvorene sintagme. Umjesto poruka o savršenosti, ona je ponudila tijelo koje je u stanju i napustiti prostor izvedbe kad mu to odgovara, samo da bi dobilo na svojoj vlastitoj zbiljskosti, unutar ili izvan izvedbenog konteksta. Pritom mu nudi i slobodu, koja uključuje podjednako mogućnost pogreške u plesnom koraku kao i slobode u izboru scenskog bivanja po sebi. Drugim riječima, izvođačica Elizabeth Ward u njezinoj koreografiji gotovo da gubi plesačku auru, zaklonjenu očekivanom pravilnošću tijela i pokreta, i odaje svojoj običnosti zaigranu scensku pojavnost, najlakše i najbliže opisivu kao odraslo oličenje dječje znatiželje, destruktivnosti i mašte. Suprotstavljanje klasičnom i modernom istodobno, tako objektu scenske realizacije daje prepoznatljivu i gotovo sućutnu subjektivost. A upravo je ona bila, paradoksalno, rijetka pojava na ovogodišnjem jubilarnom Tjednu suvremenog plesa.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Platforma mladih koreografa u autoretrospektivnom izdanju
Platforma mladih koreografa 2009.
Boškarini i think-dance u Savičenti
Festival plesa i neverbalnog kazališta – 10. put
Umrla Pina Bausch
Počinje Tjedan suvremenog plesa
Tjedan suvremenog plesa 2009. - zaključak
Tjedan suvremenog plesa 2009. - izvještaj drugi
Gilles Jobin na Tjednu suvremenog plesa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici