Turbofolk - Oliver Frljić

09.06.2008. Print | Pošalji link

Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se! - tako bi bilo najlakše na neviđeno opisati «Turbofolk», autorski projekt redatelja Olivera Frljića u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu.

No, prvi pogled vara, a ovoga puta istina je sasvim drukčija, s posljedicama istodobno «katastrofalnim» i ljekovitim.

Debut u nacionalnom teatru, ili barem kući takvog ranga, događaj je koji se hrvatskom glumištu tako rijetko događa da ga zaista treba istaknuti, a Frljić je ponudio Rijeci provokativni i višeslojno zanimljivi koncept. Samo kazalište, pak, što je vjerojatno zasluga bivše intendantice Mani Gotovac, za razliku od recimo zagrebačkog pandana, pronašlo je i unutar kuće način da svoja vrata otvori i izrazu drukčijem od ustaljenog rasporeda baletne, operne i dramske klasike. Jednostavnim nazivanjem program «Zajc off», i smještanjem predstave i publike na pozornicu, dobivena je već dovoljna doza neobičnosti na koju tradicionalisti ne moraju pristati, a pridoda li se tome i naslov «Turbofolk», jasno je da nije riječ o predstavi za svakoga, ali jest o kazalištu koje govori o svakome. 

Nastao iz teksta koji je, nažalost prekasno, mnogima otvorio oči, a riječ je o istoimenoj pjesmi Ramba Amadeusa, ovaj kazališni projekt kao da ide korak dalje. Kao što kaže Rambo: «Ja nisam izmislo turbofolk, ja sam mu dao ime», Frljić tvrdi da je ovom predstavom turbofolk dobio pravo građanstva, a kao kulturna činjenica potvrđen uvrštenjem u repertoar institucionalnog teatra. Ono što se kod Ramba Amadeusa čini kao pretjerivanje u nabrajanju, tek s Frljićevom predstavom dobiva zbiljskost koju je nemoguće odbaciti. S jedne strane banalnost i apsorbirajuća moć gluposti i primitivizma, s druge ljepota primarnog instinkta, logike «u se, na se i poda se», konzumacije i podavanja, sve to jest turbofolk, i sve je to u riječkoj predstavi oprimjereno bez zadrške.

U potrazi za korijenima turbofolka odvija se priča o kulturi koja bi uništila samu sebe ali si ne želi priznati što zaista jest. Drugim riječima, čak se i Frljić, zajedno s dramaturgom projekta Borutom Šeparovićem pita gdje prestaje zabava i zezanje, a kad stvar postaje ozbiljna, točnije u kojem trenutku naslage probijaju oklop onoga što samo naivni nazivaju dobrim odgojem, kulturom i civilizacijom. Lakoća s kojom urbani rasisti danas prozivaju takozvane narodnjake, seoski ili čak šumski mentalitet koji se miješa s gradskim, navodno urbanim, upravo je ona lakoća s kojom Frljić pušta hitove Cece, Dare Bubamare i Mile Kitića u nacionalnoj kazališnoj kući koja pritom nosi i ime Ivana pl. Zajca.

Sve to ulazi u proklamirani redateljev interes za kazališni mehanizam i sustav reprezentacije zbilje, u tehničkom smislu kao i na svakoj razini metaforičke derivacije. Unatoč iskonskoj mogućnosti komunikacije bez strukturirane priče, o čemu također govori ova predstava kao zbirka slika jasnih obrisa ali ponekad mutne sredine, kod «Turbofolka» zabrinjava potreba da na kraju ipak, iako vrlo kratko i jezgrovito, protumači samog sebe. Izgovorene tvrdnje «Ovo je predstava o Mirjani Hrgi devedesetih!» ili «Ovo je predstava koja vam jebe majku!», svodi «ovu predstavu» na konačno i didaktički spoj namjere, koncepta i provokacije. Objašnjenje dosad nije bio dio onoga što su, svaki pojedinačno ili zajedno, dosad radili Oliver Frljić i Borut Šeparović. No, možda je ipak HNK, čak i kad želi biti off, i njima naplatio danak. S druge strane, trebalo je napokon nešto i otvoreno reći, kako cijela stvar ne bi ostala na razini tek ekscesnog skeča nerazumljivih umjetnika kojima je trebalo dati šansu, smišljenu prije kao institucionalni alibi. «Ova predstava» tako je poruka onima koji ne slušaju turbofolk da to ne znači da apriori nisu upravo - turbofolk.

Frljićevim živim dokazom da je kontrakultura zapravo kultura ostvarena drugim sredstvima, hrvatsko je glumište ponovno na trenutak pronašlo svoju točku suvremenosti. Pritom Jelena Lopatić, Alen Liverić, Anastazija Balaž Lečić, Olivera Baljak, Tanja Smoje i ostali koji u njoj sudjeluju dokazuju da nisu uvijek glumci oni koji čuvaju dignitet domovinskog kazališta. Osim toga, predstava završava tako da izvođači, facijalno neutralni ali u kostimima, sjede u gledalištu, dok ih s pozornice promatra publika koja plješće. Pitanje je čemu zapravo plješće, i je li izlaz iz turbofolka ne aplaudirati takvoj predstavi, točnije samima sebi. Uostalom, kad to već jesu i silikoni i etno jazz i politički marketing, onda je i kazališna kritika - turbofolk.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Srce moje kuca za nju - Borut Šeparović
Tko je hrvatska reprezentacija, pitaju se Šeparović i Frljić
Nogometna utakmica Hrvatska : Engleska iz 2007. na daskama HNK
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Oliver Frljić
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
I Novi Zagreb može biti pozornica!
Škrtac - Oliver Frljić
Splitsko ljeto - 'Bakhe' se više ne mogu dogoditi!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici