U agoniji - Branko Brezovec

12.06.2008. Print | Pošalji link

Uči se obično da Miroslav Krleža kao dramatičar ima kvantitativnu i kvalitativnu fazu.

Branko Brezovec, redatelj koji je odlučio postaviti glembajevski ciklus, naprotiv, svoj opus ne može tako podijeliti – dok se o kvaliteti još uvijek raspravlja, od kvantitete nikad nije odustao!

Komornu dramu «U agoniji», središnji dio najpoznatije domaće dramske trilogije, on je u velikoj dvorani Teatra &TD razigrao do krajnjih granica, dramaturških, scenografskih, gestualnih, glumačkih i na koncu, značenjskih. Kao jedan od rijetkih koji zaista jesu nasljednici i teorije i prakse Branka Gavelle, i u tom smislu, ne koristeći imenjaka kao prigodnu anegdotu nego kao sustav mišljenja kazališta, on se vodio upravo učiteljevom rečenicom da su «Glembajevi kao pojedinci fikcije, ali je glembajevština čista zbilja». Tako se upisuje u povijest hrvatskog glumišta kao redatelj koji je postavio cijeli glembajevski ciklus.

Svi koji su vidjeli Brezovčeve takozvane institucionalne predstave, dakle i oni koji su vidjeli «Velikog meštra» i «Kamova» i oni koji nisu vidjeli «Gospodu Glembajeve» u Rijeci, mogu zamisliti što je od Laure, Lenbacha i Križovca ostalo, a što im je redatelj u stanju pripisati. Dok je u riječkoj predstavi kvantitativno sudjelovanje cijelog dramskog i dijela baletnog ansambla HNK bilo u službi slikanja stare «Barboczy-Legende» o ubojicama i varalicama, u Teatru &TD, s ipak manjim brojem izvođača, taj sukus glembajevštine dobiva i konkretni svjetonazorni obris. U Rijeci je suvremena glembajevština tek na kraju naznačena  maskama političkih gospodara naše donedavne prošlosti, dok je «U agoniji» smještena u Sinj i Cetinsku krajinu, mitsko mjesto hrvatske državnosti, Alke, viteštva i junaštva.

Baveći se prije svega formom, ne samo dramskom i kazališnom, nego upravo onom kojom salonski jezik Krležinih drama opisuje svjetonazor, bolje običaje, odgoj i inteligenciju, Branko Brezovec doslovno supostavlja svjetove – Zagreb nekad, Zagreb danas i Sinj oduvijek. Sinj kao Sinj i nije predmet kritike toliko koliko je, zbog specifičnog trokuta koji čine Alka, Gospa i Norac, izvrstan medij za prikazivanje i ispitivanje forme. Pogotovo kad je sudaren sa svijetom «Agonije», njezine protofeminističke tragične protagonistkinje, supruga zaljubljenog u konje i romantično zagledanog u svoj robijaški staž sumnjivog uzroka, te ljubavnika koji ispod savršene vanjštine skriva istu potrebu da je udari. Iz toga, čak i bez maski, izranjaju suvremenici, oni koji se na gradskoj špici slikaju ili oni koje tamo hapse.

Brojni značenjski slojevi koji se takvim supozicioniranjem otkrivaju, služe kao potvrda da je Krležin dramski opus i danas vjerodostojan, čak i bez Ene Begović ili Severine, i da je punina rečenice nasuprot suvremenim sve češćim izbjegavanjima kvalitetnog monologa, i dalje ono  što publiku ponekad drži budnom. Suzana Brezovec, Mislav Čavajda, Zlatko Burić, Katarina Bistrović Darvaš i Dean Krivačić ipak ne glume samo rečenicom, kako je postala praksa salonski uprizorenih salonskih komada, nego i cijelom pojavom, gestom u za nekoliko stupnjeva višem smislu zarobljenom između emocije i forme. S obzirom da njezini muški kolege igraju ili na osobnu prezentnost ili na sustavnom pedagogijom podešenu izvedbenu umješnost, fokalni lik ovog naizgled trostavačnog rekvijema ipak je Suzana Brezovec, glavni dokaz da je podjela formalno najuspješniji dio predstave.

Dramaturški, najveći problem je treći čin, igra živaca između policijskog «pristava» i Križovca, ali i između predstave i publike. Spašava je donekle vješta upotreba glembajevskih citata i simbola, nošnje kao dokaza pripadnosti korumpiranom klanu i Gospe Sinjske rezignirane nad posljedicama dvostruke linije morala realiziranim u transformacijama Ante Kotromanovića ili navodnom martiriju Mirka Norca. Jer, sve ostalo ulazi u kanonizirani Brezovčev niz audio-vizualnih asocijacija, od impresivne scenografije Željka Zorice, do glazbe Marjana Nečaka s tek formalnim srazom simfonijske grandioznosti i melosa Zagore.

U jednom trenutku tekst izvornika pogodi bit, tvrdnjom da «čovjek postaje pasivan od prejakih utisaka». Bolji kompliment ili pokudu vlastitom radu, sad već zbijenom u okoštali katalog postupaka koje više od njegove redateljsko-dramaturške  invencije legitimira pasivnost domaćeg glumišta, Branko Brezovec nije mogao pronaći. Možda se zato i bavi Krležom.    

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Okovani Galileo - Branko Brezovec
Brezovčev 'Okovani Galileo' otvara kazališnu sezonu u MSU
'Okovani Galeileo' - nova predstava Branka Brezovca
Balade Petrice Kerempuha - Franka Perković
Je li Miran Kurspahić zločesto dijete hrvatske kazališne režije?
Miran Kurspahić: Kao glupi idealist vidim svjetlo na kraju tunela
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Raditi! Raditi.../ Pokušaji 6, 9, 11 - u Teatru &td

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici