Dani satire 2008. - komentar

21.06.2008. Print | Pošalji link

U posljednjih nekoliko godina Dani satire postali su festival koji smeta uobičajenom rasporedu zagrebačkog lipnja omeđenog Tjednom suvremenog plesa i Eurokazom.

Razlog su gotovo isključivo gostovanja, nerijetko izabrana iz samog vrha produkcije susjednih zemalja, ali pronađe se na festivalu Kazališta Kerempuh i ponešto domaće vrijedno pažnje.

Zbog organizacijskih i produkcijskih okvira, zanimljivo je bilo vidjeti „Mambo Italiano“, zajednički pothvat kazališta iz Splita, Zadra i Pule, kao model koji bi uskoro, bude li pameti, trebao postati receptom za spas lokalnih domaćih kazališta. Pored toga, i sam je komad namješten tako da lokalnom godi jednako koliko ga i uznemiruje, što je Steve Gallucio i htio pričom o homoseksualcu pripadniku kompaktne talijanske manjine u Kanadi. Odigrana na granici profesionalizma u režiji Roberta Raponje, ta je tek uvjetno rečeno komedija zapravo najbolji prikaz i onoga što svakog drukčijeg čeka kod kuće, i upravo  zato ima više smisla kao repertoarni izbor nego kao predstava po sebi.

Jedno od najvažnijih gostovanja na Danima satire je „Samoubojica“ gotovo zaboravljenog ruskog pisaca Nikolaja Robertoviča Erdmana. Savršen tekst, otvoren u strukturi koja omogućuje nadopisivanje i rekontekstualizaciju, čist u kritičkoj misli i provedbi te zabavan u sadržaju, bio je kao stvoren za režiju Eduarda Milera. Pojačani osjećaj za glumu  i populizam ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu svemu tome u trosatnoj predstavi i oduzimaju, ali ipak slijede redateljski koncept i tijek dramskog materijala, pa je „Samoubojica“ i predstava za sva, a ne samo Staljinova vremena. U središtu priče je mali čovjek koji odlukom o okončanju života umjesto žuđenog ljudskog statusa u neljudskom društvu dobiva tek odjeke tog društva i postaje lakmusom njegovih unutarnjih proturječja. Satira koju pritom proizvodi vječne je trajnosti, dok velike riječi kao što su Umjetnost, Inteligencija i Vjera dobivaju svoje svjetovno značenje, personificirano u podlacima koji trguju još živim lešom. Sve je upakirano u milerovsku prepoznatljivu crno-sivu, pretežno melankoličnu atmosferu definiranu kratkim ali efektnim napadima agresije. Umjesto potpisa redatelj i ovdje koristi čuveni samoubilački šlager koji je Rezső Seress izvorno naslovio "Szomorú Vasárnap" iako ga većina svijeta poznaje kao „Gloomy Sunday“.

Za sam kraj konkurencije ostavljene su „Balade Petrice Kerempuha“, remek-djelo Miroslava Krleže i vječna težnja domaćih kazalištaraca. Ovu verziju postavili su Darko Rundek i Rade Šerbedžija na Brijunima u sklopu Krleži posvećene sezone 2007. Kazališta Ulysses, čini se tek sa željom za još jednim propitivanjem jezika kao osnovnog oružja kazališta. Kao što je danas teško razumljiv Držićev dubrovački govor, tako je i izmišljena slitina svih jezika koji su preko sjeverozapada Hrvatske prešli u posljednjih nekoliko stoljeća ispit čak i za stručnjake u komparativnoj lingvistici. No, ništa manji nije ni redateljsko-glumački zadatak, koji strukturu ipak nužno podijeljenu na stavke pojedinih pjesmotvora mora povezati u organsku cjelinu. Rundeku i Šerbedžiji to je donekle uspjelo, razigravanjem forme u očekivanom smjeru kabarea, i oslanjanjem na besramnu inventivnost Vilija Matule, preciznost  Mladena Vasaryja i još nesputani polet, kao i muzikalnost, Maje Posavec. Pridoda li se tome i nekoliko glazbenika, od samog Rundeka, koji ne glumi više nego na vlastitim koncertima, i violinisticu njegovog Cargo Orkestra Isabel, čija je sceničnost i izvan scene dominantna, „Balade“ nisu mogle biti promašaj. Ipak, ponekom potencijalnom hitu od uglazbljenog Krleže unatoč, a možda baš zbog Šerbedžije koji više ne razlikuje pozu od glume, ova off produkcija brijunskog kazališta i nije više od pokazne vježbe, zbog koje će Krleža zažmiriti na jedno oko, a Brecht na oba.

Korektno razigran Molièreov „Tartuffe“ iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta, i „Nunsense“ riječkog HNK kao tek pokušaj transponiranja brodvejskih uzusa na domaće pozornice, zaokružuju izbor zanimljivih naslova ovogodišnjih Dana satire, festivala kojem bi bolje odgovarala odrednica „susreti“.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dani satire - komentar drugi
Dani satire 2009. - komentar prvi
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
Dani satire - deja vu
Dani satire u potrazi za kvalitetnim humorom u kazalištu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici