'No Dice' & 'Toranj loše glazbe'

28.06.2008. Print | Pošalji link

Nastojanja na poništenju uobičajenog kazališnog izraza koji Eurokaz njeguje već godinama, pojavljuje se u različitim varijantama tijekom njegovog trajanja.

Gotovo kao neka vrsta prokletstva na koje su se voditelji zarekli, a na kojem se publika – zatekla. Takav je dojam i nakon nastupa druge najveće atrakcije 22. Festivala novog kazališta, njujorške skupine Nature Theater of Oklahoma, svojevrsnog povratka u bolju ikonoklastičku prošlost i podsjećanja na dane ponosa i slave, prazne režije, trošenja scenskog vremena pa čak i čuvenog plemenitog diletantizma.

Svjež po datumu proizvodnje, a podgrijan po konceptualnom inzistiranju na ničemu, scenski uradak koji potpisuju Pavol Liska i Kelly Copper ipak jest vrijedan pažnje, ne samo zato što se oni, zajedno s izvođačima, gotovo puna četiri sata znoje pred zagrebačkom publikom koja gotovo skapava od vrućine. Predstava naslova „No Dice“ za polovicu je preduga, ali kad se gledatelj pomiri s njezinom prazninom, i kad pusti mašti na volju da nadopunjuje na početku zabavnu, ali u konačnici tek plošnu izražajnost glumačkih karikatura, pretvara se u nemogući spektakl na koji je lakše pristati nego na većinu mainstream produkcije, i domaće i inozemne.

Izvrtanje standardnih i gotovo šablonskih telefonskih razgovora koje glumci ponavljaju kao da je riječ o sudbinskim dramskim tekstovima, uz glumu koja ide preko granice zagriženog amaterizma sve do zaista zabavne groteske, na trenutke jest zamorno, ali mora se priznati da kraj predstave donosi zadovoljštinu na način koji su novokazališne produkcije gotovo zaboravile. Pomalo patetičan, ali ipak iskren i dramaturški savršeno posložen, konačni razgovor, koji osim prave teme predstave otkriva i glavninu njezinih režijskih i izvedbenih tajni, dio je zbog kojeg se čini da se preduga predstava ipak isplati. Čak i onima koji kazališno iskustvo vrednuju prema konačnom zbroju uloženih i izazvanih emocija. Ostali, pak, u nebitnom a neproporcionalno dužem praznom dijelu predstave, koja ionako nosi naslov „Nema šanse“, vide tek jedan od načina sumanute reinterpretacije i previše rijetko poticajne svakodnevice. Iako je u pitanju takozvani američki blok ovogodišnjeg Eurokaza, utješno je vidjeti da se svakodnevni ritam ne razlikuje toliko s geografskom duljinom, kao i da su takozvani novokazališni režijski postupci primjenjivi na različite kontekste.

Dokazao je to i Nik Đurić bitno kraćom ali u strukturi i ne toliko jednostavnijom upotrebom popularne glazbe kao jednog od, a ponekad i osnovnog, identificirajućeg segmenta društva spektakla u predstavi naslova „Toranj loše glazbe“. Namjerno nereprezentativna, nepravilno ali maštovito odrezanih rubova, ta koprodukcija Teatra &TD i Eurokaza kao da je scenska realizacija davnog štosa koji Rambo Amadeus voli izvoditi na koncertima, kad publiku dovede do delirija prijevodom jazza u nešto nalik organskom technu, na što lijepi jednostavnu parolu koja glasi „Jedno te isto“. Iz te jedinstvene uniformnosti Nik Đurić gradi elipsu o suvremenoj kulturi i načinima zabave, gdje izvođači nisu drugo nego pokretne kulise, sve dok tulum ne dođe do vrhunca kad se više ionako nitko ne čuje, jer je privatna buka zaglušujuća. Ono što je poznato svakome tko je preživio barem jedan dobar tulum, ili vrištanje u prvom redu na koncertu, jasna je svaka od slika koje stvaraju Damir Bartol Indoš, Nina Violić, Lana Barić, Judita Franković, Tvrtko Jurić i Nikša Marinović.

No, iako simpatičan u nepretencioznosti, „Toranj loše glazbe“ prije je pokušaj izvedbe i jednokratna akcija, nego spektakl smišljen da snažnije provocira ili dublje kritizira. On pristaje na neukus, ali pristajanje karakterizira kao još jednu od prihvatljivih anomalija, jer ako reklame za operatera mobilne telefonije promoviraju poželjni lifestyle, onda ni pop glazba ne može biti više ništa drugo nego kanoniziran sustav znakova koji nestaje s početkom novog, korporativnog dana. Utoliko je paralela između beztekstnog ritma i ocvalih propovjednika sa šest žica na gitari koju Đurić uspostavlja „Tornjem loše glazbe“, danas nažalost potpuno istinita, čak i na štetu onih koji bi uz gitaru još i imali što reći. Slično je, međutim, i s izvedbenim umjetnostima, iako se veselom cinizmu kojim barata Nik Đurić to ne može zamjeriti.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Eurokaz 2009. - Summa summarum
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz 2009. - prvi izvještaj
Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici