Eurokaz 2008.

04.07.2008. Print | Pošalji link

Iznenađujuće opširni 22. Eurokaz prošao je preko Zagreba pokušavši dokazati tezu o nekoliko dana hrvatske kazališne pameti drukčijim sredstvima.

Ono što je nekad bio pokušaj proboja danas je ostavljeno u popratnom, iako ponekad i važnijem, a sigurno trajnijem dijelu festivala. Revijalni ton lektire, kvalitetni ples ili ritualno transcendiranje publike nenavikle na sufijske inkantacije, onaj su dio festivala koji privlači publiku i ostaje u sjećanju, ali ne i onaj koji će scenu obilježiti ili transformirati.

Nije to čak ni Cynthia Hopkins u kabareu „Must Don't Whip 'Um“, nedvojbeno vješta i inspirirana kantautorica, kojoj kazalište samo služi za bolju prodaju, ili, u najboljem slučaju, egzorciranje vlastitih demona. Iako je snažna u glazbenom izrazu te poetična i ponekad provokativna u tekstovima, narativni okvir njezinog nastupa ipak je tek proizvoljna šala, možda nešto ozbiljnija u psihoanalitičkom ključu, ali ne i poticajna u smislu kazališne inovacije. Kroz pripovjedne dijelove predstave između desetak kvalitetnih, na trenutke i odličnih songova, autorica iznosi priču o transformaciji američke glazbene zvijezde u pripadnicu sufijskog bratstva, dobrovoljnu egzilantkinju na putu duhovne obnove koju nakon tridesetak godina pokušava pronaći ostavljena kći. No, taj zaplet, kao i nedosljedna glumačka izvedba, tek je kohezijski faktor što autorici pomaže izdići se iz mnoštva njujorškog kantautorskog bratstva koje ionako više ne stanuje u Chelsea Hotelu.

„Zavodljivost Manganiyara“, s druge strane, uopće ne računa na prepoznatljivost, znanje ili shvaćanje tradicijskih zadatosti kojima robuje ta glazbena kasta, nego tek na univerzalnost zaista zavodljive glazbe. Teško je pronaći paralelu iz koje bi se ovdje mogao graditi komunikacijski kanal sa svijetom koji je toliko udaljen i mističan, jer duhovna je komponenta ionako neuhvatljiva, dok padanje u trans samo zbog drukčijeg zvuka treba ostaviti individualnom osjećaju za demonstraciju otvorenosti. Kazališna inventivnost, shvaćena i u najširem mogućem rasponu, ovdje je svedena tek na organizaciju donesenog materijala, pokoju dramaturšku intervenciju u ritmu i obraćanje redatelja Roystena Abela publici kojim propagira svjetski mir i opću ljubav, otprilike kao i svaka lokalna missica. Učinak orkestra od četrdesetak glazbenika različitih generacija teško je zanemariti i oteti se diletantskom privatnom pokušaju praćenja izvedbe, ali daleko je to od postizanja globalne euritmije.

Tek nešto više za prihvaćanje i neprihvaćanje različitosti čini Akram Khan. Kao što Manganiyari u svojim redovima imaju i par Hindusa kako bi dokazali multietničnost i toleranciju, tako i Khan u suradnji s Kineskim nacionalnim baletom nekoliko članova tog ansambla pokušava privesti vlastitoj vjeri – pokretu sastavljenom od simboličnih gesti kataka i suvremenog koraka, ubrzanih do krajnjih mogućnosti ljudskog. Rezultat je ipak predstava koja o različitostima govori koliko i ZKM-ove „Krijesnice“, također smještene u aerodromsku čekaonicu, dok s druge strane izgleda kao savršena plesna inačica reklame za mobilnu telefoniju. Zajedno smo jači, uči nas Khan, ali se ipak ne razumijemo, koliko god bismo to voljeli. Kad bi se taj problemčić mogao riješiti plesnom predstavom kakva je ova naslova „Bahok“, plemenitost Khanove ideje, sustavna prilagođenost lokalnih glazbi i tržišni potencijal cijelog projekta bili bi recept, a ovako ostaju tek želja.

Zato se s pravom može pitati što je važnije – legendarna lektira Woostera i Goat Islanda, Akram Khan i Manganyari, ili pak Nature Theater of Oklahoma i njihov domaći pandan „Toranj loše glazbe“. Možda je to ipak činjenica da je nekolicina mladih ili relativno mladih redatelja s Akademije dramske umjetnosti na specifičan način debitiralo na Eurokazu u sklopu radionice bazirane na nepročitanoj većini nasljeđa Branka Gavelle. Marina Petković, Anja Maksić, Marko Juraga, Miran Kurspahić, Mladen Vukić, domaća su imena kojima je ove godine posvećena posebna pažnja, pa tek treba vidjeti tko će od njih zaista krenuti putem inovativnog kazališta, koliko će pridonijeti hrvatskoj kazališnoj pameti i koliko će ih, na kraju, ostati miljenici ovog festivala.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici