Bakhe - Oliver Frljić

23.07.2008. Print | Pošalji link

Nakon prošlogodišnjih „Glembajevih“ u Rijeci, „Bakhe“ na Splitskom ljetu 2008. druga su predstava u novijoj hrvatskoj povijesti koja je uspjela dobiti naslovnice i postati vijest dana.

S obzirom da hrvatsko glumište takvu „čast“ dobiva tek zbog prometne nesreće, smrti, hospitalizacije ili otkaza, riječ je o fenomenu, ali „Bakhe“ su puno više od toga. One su smišljena i čvrsto autorski zadana provokacija, koja bez ostatka pogađa neke od ukorijenjenih predrasuda ovog društva i zato joj je medijska pažnja istodobno pomogla i odmogla. Kako je riječ o angažiranom kazalištu koje izlazi iz kutije, svaki napis o „Bakhama“ radi na širenju poruke koju je redatelj Oliver Frljić htio dati, ali ne više u smislu umjetničkog, nego prije aktivističkog angažmana, onog o kojem većina domaćeg, pogotovo institucionalnog kazališta, ni ne razmišlja. Riječ je o predstavi koja gubi od svoje početne vrijednosti upravo onoliko koliko je kao provokacija uspjela.  

U „Glembajevima“ je jedan džip od pleksiglasa i kartona na kraju bio važniji od političkih faca izravno povezanih s legendom o ubojicama i varalicama. „Bakhama“ se dogodilo skoro isto - da meso i maketa budu važniji od pravog lica politike koje jednom nasmiješenom stranom zagovara europske vrijednosti dok drugom, mračnijom, brani nečovječne ispade nacionalizma, od ratnih zločina do mokrenja po leševima. No, „Bakhe“ se, umjesto izgradnjom kulisa, bave razgradnjom, u mjeri koja je negdje između zamišljenog i, ne više zabranom, nego produkcijom i recepcijom, dopuštenog.  

Frljić presijeca polja politike i kazališta kako bi im zajednički nazivnik našao u  proizvodnji laži, ali taj zaključak ova predstava oprimjeruje bitno radikalnije nego što se dosad hrvatsko glumište usudilo, prvenstveno zato što crpi jednako iz politike i iz kazališta. Činjenica da je nastala na reprezentativnom ljetnom festivalu, u produkciji jednog Hrvatskog narodnog kazališta, daje joj težinu bitno veću od uličnog performansa s krvavim rukama ili bez njih, kakve je Frljić radio u svojim ranijim fazama, ali mišljenje je isto. Zato nije uprljao ruke pristajući na „Tko nas zavadi?“ retoriku Milana Štrljića koji ga je pokušao cenzurirati, jer predstava je ipak odigrana, a barem dio poruke prenesen kanalima čitljivijim i prisutnijim od kazališnih.

Oliver Frljić inscenaciji klasičnog, a zapravo svakog teksta koji radi, supostavlja autorsku slobodu režiranja predstave iz fusnota vlastitog čitanja - predstava tako postaje utjelovljeni dnevnik razmišljanja i asocijacija koje se na tekst lijepe kao paraziti koji ga proždiru. Od izvornika je u „Bakhama“ ostao tek jedan sažimajući monolog o mahnitanju, kolektivnom ludilu ili tek zaluđenosti koji rezultiraju zločinom. Mehanizam koji građane pretvara u zločince jedan je od primarnih fokusa kod Euripida, ali i kod Frljića, pogotovo kad predstavu radi u Splitu koji je zbog „slučaja Lora“, jednako kao što bi to mogao biti i Zagreb zbog „slučaja Zec“, primjer kako se i u pozadini, a ne na frontu, događaju najneobjašnjivija i najgora zlodjela.

Jedan od najkrvavijih tekstova antike postavljen je kao interaktivni i kritički okvir za mržnju koja se prenosi čak i institucionalnim obrazovanjem. Predstava funkcionira i kao cinična uputa ne samo o banalnosti, nego i o vječnom ponavljanju zla, jer dok djeca u lektiri uče dramski tekst o tome kako je majka raskomadala sina, iz zaleđa im svira „Ćale moj“, čitljiv na razini Tuđman-Sanader, ali i kao posveta svim ostalim očevima nacija, no i odjek zavjeta koji konstruiraju političku povijest kao ponekad i kvalitetno režiranu predstavu. Problem je samo u tome što sve svetinje i nacionalni mitovi koje se „siše s majčinim mlijekom“ jednom dolaze na naplatu, i pretvaraju u slučaj kojim se društvo, želi li biti zdravo, treba trajno baviti. U suprotnom, postat će njihova igračka.

Da je ipak humanist koji i te kako vjeruje u ljude, Frljić dokazuje količinom glumcima ostavljene slobode, pa se inače bez ostataka posvećeni Mislav Čavajda pomalo nepotrebno obračunava s prethodnim koracima svoje karijere, dok Zoja Odak dokazuje da ima glumaca koji status prvaka zaista i zaslužuju. S druge strane, uz Tajanu Jovanović iz splitskog ansambla, kojoj žestoka konkurencija uopće ne smeta, Vili Matula ponovno potvrđuje koliko je gorljivo vezan uz definiciju glumca, s kazalištem ili bez njega, kao petog stupa vlasti. Na istoj liniji građene su i same „Bakhe“, predstava–slučaj koja tek zvukom na beton padajućeg mesa nudi više od cijelih sezona hrvatskog glumišta.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Srce moje kuca za nju - Borut Šeparović
Tko je hrvatska reprezentacija, pitaju se Šeparović i Frljić
Nogometna utakmica Hrvatska : Engleska iz 2007. na daskama HNK
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Oliver Frljić
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
I Novi Zagreb može biti pozornica!
Škrtac - Oliver Frljić
Splitsko ljeto - 'Bakhe' se više ne mogu dogoditi!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici