Romeo i Julija '68 - Lenka Udovički

19.08.2008. Print | Pošalji link

Kad već drukčiji svijet nije moguć, moguće je barem drukčije kazalište, bio bi slogan ovogodišnje sezone Kazališta Ulysses da je njegova nova predstava „Romeo i Julija '68.“ uspjela u nakani.

Donekle i jest, jer scenska rekonstrukcija „godine koja je uzdrmala svijet“ zaista, sudeći po zadovoljnim licima i cupkajućim nožicama, jest ono po što se na Brijune ovoga ljeta i ide. Romantična sjećanja na mladost, kosu i onoliko opijata i slobodnog seksa koliko ih je na ovim prostorima moglo biti, nije nešto o čemu treba suditi jer nostalgija je ionako pokretačka sila sasvim izvan racionalnih kanona.

Problem je, međutim, u tome što onima koji nisu bili u 1968., kao dio nje ili kao više manje zainteresirani promatrači, ne govori ništa više od TV kalendara ili novinskog vremeplova prije nego što je prodan kao oglasni prostor. O tome bi predstava, na primjer, mogla nešto reći, ali o tome šuti, jer joj konfrontacija ne treba. Spomenaru, čak i kad je najavljen današnjom potrebom za pokretom sličnih ambicija i masovnosti kao onaj prije četrdeset godina, ne treba zamjeranje nego tek benigno prisjećanje.

U godini obljetnice mnogi se pozivaju na duh i osjećaje 1968., uglavnom prizivajući bolji i pošteniji svijet. Ako već nikako drukčije, i kazališnim se sredstvima može stvoriti utopija, što brijunska predstava i pokazuje, ali je pritom nemoguće zaboraviti kontekst. Redateljica Lenka Udovički i dramaturginja Tena Štivičić našle su se u tom procjepu. S jedne je strane želja za ponavljanjem zajedništva mladih, koliko danas idealiziranog toliko i tada naivnog, a s druge zbilja u kojoj je ono, silom ni danas bitno drukčijih prilika, i nastalo. Konkretne se poveznice s sadašnjim vremenom ipak ne vuku, iako je jedan od intrigantnijih postupaka u predstavi koja je velikom većinom ne više od pop-kulturne i povijesne razglednice, i niz scena imaginarne debate o mitskoj godini i pitanjima koje je otvorila.

Nekonzistentni spoj na okupu drži prizore koji kao da su preuzeti iz mjuzikla, s odgovarajućom grupnom dinamikom i pjevanjem, verbalna nadmudrivanja naknadne pameti, povijesne eseje i intimne ispovijedi. Ovi posljednji, iako kvalitetno izvedeni, ona su teža strana predstave, koja podsjeća da je „godina koja je uzdrmala svijet“ zapravo bila, kako je netko već zaključio, „živčani slom“ mita o Zapadu, i raspad mita o takozvanom slobodnom dijelu svijeta. Utoliko se  današnji gledatelj može složiti da je invazija Čehoslovačke bila jedan od političkih završetaka zanosa '68., dok je naprotiv spominjanje prvih akcija onoga što će tek kasnije postati Baader-Meinhof, i to u smislu kraja utopije na način kako je Woodstock vrhunac, a Altamont kraj „Ljeta ljubavi“, bitno nategnutija teza.

Ulyssesova produkcija i nije zaista htjela ulaziti u detalje, pogotovo ne one čije bi se posljedice, slijedi li ih se vjerno, pokazale bitno manje romantične i s bitno manje nostalgičnog potencijala od duge kose, zajedničkog pjevanja i malo još uvijek previše čedne golotinje. U krajnjoj liniji, upravo u tome kako se glumci skrivaju u sceni koja bi trebala pokazati vrhunac tadašnje i tada navodno izborene slobodoumnosti, leži i najzorniji odgovor na pitanje što je od ostalo od te 1968. Utoliko su kadrovi iz „Lipanjskih gibanja“ Želimira Žilnika i  rifovi Vedrana Božića najautentičniji i najuvjerljiviji dio predstave i njezinog koncepta.

Kad se već nije dovoljno išlo u dubinu, tražilo se po širini, pa se brijunska predstava oslonila na Shakespearea. No, „Romeo i Julija“ i 1968., međusobno si samo smetaju, jer se iz priče o veronskim ljubavnicima nije preuzelo generacijski sukob, nego tek nekoliko ljubavnih dueta koji cjelini samo smetaju, a zaslužni su i za jedan od najkičastijih finala viđenih ne samo u Tvrđavi Minor.

Unatoč svemu tome, ovogodišnja središnja produkcija Kazališta Ulysses pomak je za samo kazalište, jer tijelo ansambla tretira kao izvedbenu i kreativnu cjelinu. Uz odustajanje od dramskog predloška i odluku za slobodnim istraživanjem teme, Ulysses je ovom predstavom rekreirao i kazališnopovijesno nasljeđe šezdesetih, čime se ne hvali, ali što bi mu moglo koristiti u razvoju kojem ipak teži. A „Romeo i Julija '68.“ će ostati samo materijal za radosno nostalgično cupkanje onih čije kosti to još mogu podnijeti.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Brijunski povratak u '68.
Hipi komuna na Brijunima
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
PIJANA NOĆ 1918. - Lenka Udovički
Pijana noć na Brijunima

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici