Stanje nacije - Filip Šovagović

21.08.2008. Print | Pošalji link

Vjerojatno svaki glumac u karijeri ima potrebu sam stati na scenu, po mogućnosti u što više samostalnom aranžmanu, i tako simbolično odrezati konce koji ga čine nadmarionetom, ili tek marionetom.

Hrvatsko glumište pritom nije izuzetak jer, iako se te predstave ne pamti onako kako se u anale upisuju spektakli, može se nabrojiti cijeli niz najviđenijih glumaca koji su se okušali u navodno najtežoj izvedbenoj formi. Odnedavno im se pridružio i Filip Šovagović komadom „Stanje nacije“, predstavom koja je zagrebačku premijeru imala na Klupskoj kazališno-glazbenoj sceni Amadeo, u kojoj je sam sve – od pisca dramskog predloška, preko redatelja do izvođača. Ukratko, riječ je o potpunom autorskom djelu, iskazu koji se i na neviđeno tumači, gotovo kao i svaka monodramska situacija, kao „Moj obračun s njima“, ne baš onaj Krležin, a kasnije Šerbedžijin, ali ni daleko od njega.

Ono što karakterizira svaki monodramski istup nužna je, iako ne i uvijek točna, identifikacija izvođača i izvedbenog na način bitno drukčiji od klasične dramske situacije. Napetost i, ukoliko je monodrama pošteno odrađena, ne kao čvrga nego kao scenski čin sa svrhom i razlogom, uvjerljivost nameću i veliku odgovornost izvođača. Riječ je o «Do or die!» situaciji gdje nema skrivanja iza partnera, inscenacijske koncepcije, dramaturgije ili samog teksta. Monodramska forma zato zaista jest samurajska disciplina, kako ju je opisao Vukmirica, s dodatkom da protagonist pritom sigurno jest sam, ali je pitanje znači li mu njegova izvedba raj ili možda ipak pakao. U prvom slučaju, riječ je o običnoj zabavi, koja graniči ili čak prelazi granicu kabarea i stand-up komedije, dok je u drugom, ponekad, zaista u pitanju kompletna izvođačeva osobnost, profesionalna i privatna, sa svim, a ne samo performativnim posljedicama takvog izlaganja.  

Nema malih uloga, ima samo malih glumaca, tvrdi omražena poslovica, koja u slučaju Filipa Šovagovića ima sasvim posebno značenje. Istodobno jedan od najzanimljivijih domaćih dramskih pisaca, u matičnom je kazalištu ostvario relativno mali i ne baš reprezentativni niz epizoda, uvijek zapaženih ali nikad fokalnih. Tek poneka veća uloga, i u posljednjih nekoliko godina samo jedna, uvjetno rečeno, glavna, nedostatan je zbroj za sasvim posebnu glumačku pojavu kakav je Šovagović mlađi, ali s druge strane, i to zorno pokazuje kako se domaće glumište odnosi prema svojim talentima.

Reakcija stoga ne čudi, pa se Šovagović u „Stanju nacije“, kao i svemu ostalome, izruguje i umjetničkoj praksi – svakodnevnom funkcioniraju filma i kazališta, neugodnostima prodaje i rasprodaje, figama u džepovima s kojima se odlazi na probe i snimanja. Sve to je međutim samo manji dio onoga što se tek za potrebe koliko-toliko sustavnog pokušaja analize njegove monodrame može nazvati digresijama, i to onim manje zaumnim. Cjelinu, ili barem većinu monodrame „Stanje nacije“ čini ispovijed fiktivnog lika Arterija Frasa Filipovića, Šovagovićevog autobiografskog gubitnika s fiksacijom na rat i PTSP, kojeg muče snovi o lovi i dužnička java, višak kilograma i takozvane „obiteljske sreće“.

U drugom mediju, s i drukčijim izrazom, bila bi riječ o stvarnosnoj prozi, ali kod Šovagovića je ona u službi neobjašnjive strukture koja strukturiranost prezire, pa predstava nema ni pravi početak niti pravi kraj. Naslutiti se može tek emocionalni i financijski krah njegovog subjekta, ali ne kao odraz društvene tragedije, jer tvrdi da iako je „stanje nacije nikakvo - razloga za zabrinutost nema!“. I u monodrami je Šovagovićev dramski rukopis prepoznatljiv, vicevi iz „Ptičica“ ili „Cigle“ smjenjuju se s tijekom nesvijesti iz „Jazza“, montaža nalikuje sustavnosti „Pušće Bistre“, dok je Šovagović kao izvođač nonšalantan prema svojoj izvedbi upravo onoliko koliko je njegova dramatika u stvarnosnoj maniri vjerna zbilji. Čak i kad provocira, u najduhovitijem dijelu predstave koji, možda, prepričava gostovanje matičnog kazališta u nacionalizmima opterećenoj Bosni i Hercegovini, autoru se ne može ništa zamjeriti, jer njegova uloga u rehabilitaciji stanja nacije nije i ne može biti veća od monodramske.

Ipak, za razliku od drugih, Šovagović se potrudio dio osobnih i kolektivnih frustracija prenijeti na scenu, što je već dobar početak. Apsurd koji pritom piše i izgovara zapravo i nije njegov, ali to je već problem zbilje, a ne kazališta.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dario Harjaček režira dramski tekst Davora Špišića 'Alabama'
Nagrađena 'Alabama' na pozornici kazališta Gavella
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
EKSKLUZIVNO: ulomak iz predstave ranka Zidarića 'Inkontinent TV'
Ranko Zidarić sam protiv Hrvata, Srba, Slovenaca, životinja i - samog sebe
Bojan Čićić otvara drugu polovicu Amadea
'Inkontinent TV' - monodrama Ranka Zidarića
Monodrama Ranka Zidarića - adut Scene Amadeo
Filip Šovagović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici