PIF 2008.

08.09.2008. Print | Pošalji link

Nakon određenih godina, ne treba očekivati svježinu, iako je uvijek dobrodošla.

Tako je s ljudima, ali ne bi trebalo biti i s lutkama, što je djelomično potvrdio i ovogodišnji, 41. po redu Međunarodni festival kazališta lutaka ili PIF. U maniri sad već sasvim prepoznatljivoj i pomalo okoštaloj, i ovo izdanje popularnog lutkarskog okupljanja u Zagrebu pokazalo je da lutkarstvu ne smeta poplava novih tehnologija i činjenica da klinci danas gledaju takozvane crtiće koji do prije nekoliko godina nisu ni mogli nastati.

Sasvim je drugi problem lutkarstva za odrasle, ili barem nešto starije, koje PIF također pokušava pratiti u granicama svojih mogućnosti, a koje se dosadašnjih godina uglavnom iscrpljivalo inozemnim gostovanjima, s obzirom da je kod nas ono, činilo se, bespovratno umrlo. Međutim, Gradsko kazalište lutaka iz Rijeke, a pogotovo redatelj Lary Zappia, ponovno je iznenadilo i to predstavom koja ne ulazi u kategoriju namijenjenu publici „od 7 do 77“, nego je čak „zabranjena za mlađe od 14 godina“. Nakon što je prije nekoliko sezona, ponovno u suradnji sa scenografom Daliborom Laginjom, zaista domišljato riješio objektni pristup „Šumi Striborovoj“ korištenjem svakodnevnih predmeta kao što je sjekira u poziciji lutke, ovogodišnji „Romeo (i Giulietta)“ korak su dalje u razvijanju medija, a ne samo tehnike.

Razlog leži u kompleksnom pristupu Shakespeareovoj tragediji veronskih ljubavnika, koju Zappia danas čita kao mogućnost nemogućeg, pa renesansnoj ideji ljubavi supostavlja suvremenu - virtualnu, samotničku i praznu. Čini to korištenjem nekoliko planova pozornice razvučene pred minijaturnim gledalištem, i preklapanjem lutkarske tehnike marioneta s, ponovno, animiranjem objekata, do takozvane čiste glumačke igre Božene Delaš, Anđelka Somborskog, Zlatka Vicića i Alexa Đakovića, uživo ili posredovane ekranima. Naslov koji u zagrade postavlja Giuliettu, ili Juliju, odražava pravo stanje stvari prema Zappiji, jer umjesto takozvane ljubavi, redatelj u Romeu vidi tek suvremenog mužjaka koji odbacuje ljubav bez obzira na posljedice.

Protagonisti su Romeo i njegova danas bi se reklo „bivša cura“ Rosalinda, kojoj ova predstava namjenjuje drukčiju sudbinu izuzetnom scenom iskakanja iz čamca i utapanja. Iznad toga, na monitorima se odvija današnji internetski chat nekog Romea i neke Julije, jedva pismen, izravan toliko da postaje vulgaran i prije uključenja webcama. Dramaturški zahtjevna a ideološki pomalo tendenciozna, riječka je predstava nesumnjivo pomak za domaće još uvijek previše tradicionalno lutkarstvo, i znak da bi se, sad kad već prva generacija lutkara izlazi iz Umjetničke akademije u Osijeku, takvo stanje moglo početi mijenjati.

S druge strane, na primjer, Slovenija ima Silvana Omerzua i njegovo kazalište, ili jednostavno Umjetničko udruženje Konj zbog kojeg se nitko ne pita što je s njihovim lutkarstvom za odrasle. U suradnji sa Slovenskim mladinskim gledališčem iz Ljubljane Omerzu je prema romanu Ivana Cankara „Kuća Marije Pomoćnice“ stvorio predstavu koja jest lutkarska, iako, kao i gotovo svaka njegova u posljednjem desetljeću prikazana na PIF-u, izlazi iz okvira u koje je kazalište lutaka stisnuto, djelomično i vlastitom zaslugom.

Uglavnom neizlječivo bolesnu i posljedično starmalu djecu u crkvenoj bolnici-umiralištu u ovoj predstavi igraju istodobno i glumci i drvene lutke, svojevrsni potpis ovog slovenskog Geppetta. Tom se jednostavnom scenskom slikom razvijaju metafore, od lutke kao dječje igračke, do djece kao lutaka u svijetu starijih, dok se miješanjem funkcija i odnosa između glumca i lutke dobiva kazalište na samoj granici lutkarstva i – onog drugog. Kako Omerzuove predstave u pravilu izazivaju podijeljene reakcije, i ovoga puta može biti riječi o morbidnom, usporenom i pretencioznom tretiranju predloška, ali i o sjedinjavanju dvije različite vrste kazališta u jedinstveni čin umjetnosti koja je izvedbena upravo onoliko koliko drvena lutka, uz pomoć malo svjetla, ruke znalca i mašte, može postati življa od onog Shakespeareovog glumca koji se jako trudi ali,  unatoč bijesu i buci, ne znači ništa.

Zbog takvih predstava PIF nije bio i neće postati festival samo za dječju publiku, unatoč godinama koje ga ne štede, vlastitih resursa koje svake godine ponovno pokušava što kvalitetnije okupiti i domaćem lutkarstvu koje kao da se pravi da ga ne vidi.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
PIF 2009.
PIF 2009.
Festival posvećen kraljici lutaka
Stari PIF s novim programskim segmentima
41. PIF posvećen obljetnici ginjola
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
40.PIF Post Festum
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman
Čak i lutke odbijaju igrati Adolfa Hitlera?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici