Dani satire - deja vu

12.06.2007. Print | Pošalji link

Postoji li barem jedna dobra stvar u vezi s domaćim kazališnim festivalima, uglavnom skrpanih i natrpanih rasporeda, onda je to mogućnost supostavljanja različitih poetika.

Tako zamor festivalskim ritmom postaje filter nakon kojeg ostaje zaista samo ono što zaista uspije izboriti vidljivost. Maratonska manifestacija takvog tipa su i Dani satire, čiji bi ritam i trajanje bili pogubni kad program ne bi bio popunjen i već viđenim predstavama. No, ponovna potraga za humorom na domaćim i susjednim pozornicama, dokazuje kako se nešto ipak može naći, samo ako se dobro gleda i, naravno, ako je dobra godina.

Tri glavne predstave prvih desetak dana 31. Dana satire na čudan je način povezala sasvim raznorodne autore, od klasika kakav je Eugene Ionesco, preko već svjetski uspješne ruske Braće Presnjakov, do uspinjuće zvijezde srbijanske dramaturgije Maje Pelević. Njezina je «Narančina kora» u režiji Gorana Markovića i produkciji beogradskog Ateljea 212 i otvorila festival, te najavila njegovu trajno shizoidnu profiliranost koju je izbornik Hrvoje Ivanković  sažeo u slogan «Humor kao kolateralna žrtva vremena».

«Narančina kora» nije slučajno hit u Beogradu, jer riječ je o feminističkom tekstu koji to ipak nije, ali provocira glasom koji unatoč svim modernostima i civilizacijskim postignućima ostaje na margini. I uspjeh na primjer Ivane Sajko, Elfriede Jelinek ili Eve Ensler samo je potvrda marginaliziranosti ženskog subjektiviranja na razini imalo iskrenijoj od «Seksa i grada» ili «Brigdet Jones», a Maja Pelević je uspjela spojiti ta dva poetička i svjetonazorna kruga. Zato njezin komad pluta između žrtve i humora kojom se ta žrtva brani, dok tek na kraju iz prerade svekodnevnih situacija prelazi u monološku scenu rađanja na tragu rituala. Kao neka suvremena Mrs. Dalloway, junakinja «Narančine kore» s nemalom dozom autoričinog zbiljskog i upisanog autobiografizma naglas rezimira samu sebe i svoje životne odluke, a rezultat je uspjela predstava s vrlo dobrom izvedbom mladog ansambla koji predvodi Jelena Ilić.

Na bitno drukčijem, ali jednako beznadnom tonu, Kazalište Virovitica igra «Igranje žrtve», komad svjetski uspješnih Olega i Vladimira Presnjakova. Njihova fikcionalna tranzicijska slaglica sastoji se od ruske svakodnevice i nasilnog upliva zapadne, postmoderne kulture koja je sama po sebi paradoksalna i apsurdna, dok u ruskim devedestima poprima upravo bizarne karakteristike. Sam se naslov odnosi na televiziske rekonstrukcije zločina, u kojima žrtvu igra uslijed sveopće besperspektivnosti na samoponištenje usuđeni mladić iz tipične obitelji. Iz sudara te situacije i nekritičnog preuzimanja proizvoda navodno slobodnog svijeta, Presnjakovi ispisuju kroniku jednog vremena i još jedne generacija izgubljene unatoč navodnim promjenama. Snježana Banović Dolezil u suradnji s virovitičkim ansamblom komične je elemente «Igranja žrtve» uspjela izvući, dok je ozbiljnim dijelovima ostavila da sami pronađu put do publike, što baš i ne funkcionira uvijek.

Kad se ne igra na novitete, igra se na klasiku u novom ruhu, a upravo je to napravio ruski redatelj Aleksandar Ogarjov u splitskom HNK s Ionescovom  «Ćelavom pjevačicom». Ključno apsurdističko djelo, nekad možda šokantno, a kasnije i zabavno, danas se, osim kao pomalo okamenjena avangarda, čita i kao tragedija, pogotovo u strogo nadziranoj režiji kao što je ova. Umjesto neke potrage za slobodom, što je česta pogreška u slučaju teatra apsurda, Ogarjov misli na svaki pokret, pa jezične besmislice dobivaju možda i svoj primarno željeni prizvuk beživotnog iskaza likova koji čak ni na sceni nisu živi. Tome pridodana stripovska scenografija i kostimi čine splitsku produkciju sasvim jasnom porukom o pobjedi besmisla nad slobodom, čak i kad je ona autorski osvojena samom činjenicom igranja, ali i sputana kasnijom kanonizacijom. Iako u predstavi igraju prvaci splitske Drame, Zoja Odak i Elvis Bošnjak, njezina su najveća vrijednost Dijana Vidušin i Mijo Jurišić.

Splitska predstava ujedno i najbolje zaokružuje tematski sklop ovogodišnjih Dana satire, jer nekadašnji humor zaista poništava, ali pritom hrvatskom kazalištu daje solidnu lekciju o osuvremenjivanju klasika jednostavnim metodama i osnovama kazališnog jezika. 

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dani satire - komentar drugi
Dani satire 2009. - komentar prvi
Dani satire 2008. - komentar
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
Dani satire u potrazi za kvalitetnim humorom u kazalištu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici