Hamlet - Thomas Ostermeier

27.09.2008. Print | Pošalji link

Vjerojatno najočekivanija predstava šestog Festivala svjetskog kazališta ipak se dogodila.

Zagrebačko kazalište mladih dva je dana testiralo svoju mogućnost popune na najbolji mogući način, onako kako bi to voljela i Jesen u Zagrebu. Ostermeierov „Hamlet“ zaista jest nešto što se mora vidjeti i čini se da su svi to znali, i oni koji vole kazalište, i oni koji su čuli za Thomasa Ostermeiera, ali i oni koji su čuli za Hamleta.

Riječ je o redatelju koji nedvojbeno jest  veliko europsko kazališno ime, negdje na granici između šegrta, role koje mu po definiciji Festivala svjetskog kazališta pripada zbog godina, i majstora, uloge koju preuzima zajedno s trećim ili kojim već mandatom na čelu jednog od najvećih berlinskih kazališta, Schaubühne am Lehniner Platz. U Zagrebu je ostao upamćen kao redatelj čija je predstava otvorila prvi Festival svjetskog kazališta, kad je Ibsenova Nora na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta umjesto da pleše tarantelu glumila Laru Croft. Upravo na isti način redatelj se i vratio, iako doduše ne na istu scenu. No, Hamlet je ionako jače oružje od mekane Ibsenove junakinje, a i predstava je u ove krajeve došla samo tjedan dana nakon berlinske premijere, što bi vjerojatno trebalo značiti da se Zagreb zaista upisao na kazališnu mapu Europe.

Sve bi to, međutim, trebalo biti nebitno kad je riječ o samoj predstavi, ali ipak nije. Upravo zato što Ostermeierov „Hamlet“ jest pop stvar, za njega vrijede neka druga pravila, a fama se gradi kao da je sletio helikopterom na neku plažu u Budvi. Unatoč svom tom celofanu, novom prijevodu Mariusa von Mayenburga i činjenici, nimalo revolucionarnoj, da Shakespeareov komad igra samo šest glumaca koji mijenjaju uloge, ovaj Hamlet nije bitno drukčiji od onog kako bi ga postavio bilo koji domaći redatelj s istom tehničkom podrškom. Drugim riječima, sve ono što Ostermeireovu predstavu razlikuje od drugih je dizajn, od projekcija do scenografije i glazbe, dok u osnovi ostaje srednjostrujaškom produkcijom koja se, začudo, malo više oslonila na činjenicu da Bardov najpoznatiji antijunak gotovo cijelo vrijeme glumi ludilo, sve dok ono ne postane stvarno. I to je sve, ali izgleda da je dovoljno za veliku predstavu, zbog koje je publika popunila svaki pedalj stepenica Zagrebačkog kazališta mladih.

Thomas Osteremeier se proslavio se komadima takozvane nove europske drame, ili dramatike krvi i sperme, u kojima je njegov, kako s tada činilo, angažirani pop, imao smisla. Ravenhillov „Shopping and Fucking“, na primjer, bila je predstava nakon koje je gledatelj mogao biti zadovoljan, jer je količina buke i bijesa bila primjerene količini provokacije u samom tekstu. No, kad se isti princip pobunjenog protestanta, razapetog između dužnosti i želje za skandalom, primijeni na klasike, rezultat je bitno groteskniji i - manje uvjerljiv. Norin kostim Lare Croft najbolji je primjer za to, a ne zaostaje niti Hamletovo ludilo, odigrano kao kontrapunkt slapsticku na što je sveden cijeli Shakespeareov kontekst. Nakon što ga otvori scenom sprovoda u kojem grobar pada u raku zajedno s lijesom Hamleta starijeg, od Ostremeierove navodno revolucionarne režije ne ostaje baš puno više, jer se postupci istope nakon prvih sat vremena, i sve se svede tek na jednog agilnog izvođača koji je dobio svojih dva i pol sata slave. Lars Eidinger ih je zaista maksimalno iskoristio, kao i svaki glumac koji dobije uputu da se improvizacijski i luđački zeza s najpoželjnijom ulogom u povijesti dramskog kazališta. Je li brljanje po tanjurima, prolijevanje vina i poluartikuliranim tikovima podloženo urlanje „Ficken, ficken“ ili „Jebati, jebati“, zaista vrhunac kazališnog ludila, drugo je pitanje, na koje Ostermeierova režija ne odgovara.

Nema ni vremena za to, jer ga gubi dok pokazuje tehničku osviještenost pomicanjem planova scene i ubiranjem postdramskih argumenata snimanjem facijalne ekspresije i izvođača i publike. Ono između, međutim, sasvim je klasično, do činjenice da glumica mora baš svaki put skinuti i staviti periku kako bi publici i nacrtala kad je Ofelija, a kad Gertruda. Koliko je Thomas Ostermeier razapet između osjećaja dužnosti i želje za provokacijom, možda ipak najbolje pokazuje završno mačevanje, uredno koreografirano i uvježbano, iako je u predstavu još od prvih minuta uvedena strojnica.

No, nije to Čehovljeva puška iz prvog čina, jer onda bi možda i predstava bila suvremenija nego što jest. Ovako je samo privid nečega novog, u domaćem kontekstu koristan samo kao pokazatelj što sve danas jest kazališni mainstream.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Festival svjetskog kazališta 2009. - završni komentar
Zvijezde na Festivalu svjetskog kazališta
Autorski projekti u fokusu Festivala svjetskog kazališta
Isabellina soba - Jan Lauwers
Festival svjetskog kazališta 2009. - izvještaj prvi
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Pijani proces - Ivica Buljan
Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici