Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar

01.10.2008. Print | Pošalji link

Kaže se da kazalište može bez svega, ali ne može bez glumca, i čini se da je upravo to bila poruka posljednje dvije predstave ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta.

Naizgled nespojivo, tu staru, reklo bi se čak i tradicionalističku formulu, potvrdile su sasvim različite produkcije, svaka na svoj način vrijedna i s pravom uvrštena u selekciju.

Mađarski redatelj Tamas Ascher u budimpeštanskom Kazalištu Katona Joszef postavio je Čehovljevog „Ivanova“, a Festival svjetskog kazališta ostavio ga je za sam kraj. Tako je program počeo i završio istim tekstom u različitim režijskim čitanjima – njemački je na početku uspostavio vezu s implicitnim krajem kazališta kao mimetičke mogućnosti, dok je mađarski na kraju vratio kazalište kazalištu. Osim što je dokazao da „Ivanov“ danas zaista ima više smisla od proslavljenih Čehovljevih komada, Ascher je,  baš kao i Dimiter Gočev, uspio od njega stvoriti gorkoslatku komediju s nesretnim završetkom, ali i održati predstavu u klasičnom ključu igre koja tek naslućuje samosvijest. Ta bitna razlika, međutim, ne smeta samoj predstavi da bude zanimljiva jer kao da joj je podloga „Dug život“ Alvisa Hermanisa, produkcija koja je uspješno zatvorila zagrebački festival prije nekoliko godina.

U potpunosti vjeran tekstu, mađarski „Ivanov“ građen je kao savršena ansambl predstava svakodnevnog humora situacija i karaktera, pa u gotovo dokumentarističkom drugom i trećem planu grupnih scena svaki sudionik dobiva priliku za barem epizodu, ali razrađenu do detalja. Kako su geg i mima osnova takvog pristupa, groteskne pokušaje psihologiziranja glavnih likova spašava čista fizika. Naime, redateljska ideja na tragu je one o propasti tijela s nezdravim duhom, što, iako podsjeća na i ne baš omiljenu poslovicu, u predstavi izuzetno dobro leži kao samostalni sustav znakova. Od pogurenih i šepavih staraca, preko mladih koji ne znaju što bi sa svojom kućom bitka, protagonisti se u ovom Ivanovu trajno guše vlastitom nemogućnošću da išta kažu. Za svaku proizvedenu emociju važniji je grč i kašljucanje nego ono izgovoreno, pa si tako i naslovni lik, kad mu i kostur i mišići počnu otkazivati, na kraju ne stigne ispucati sudbonosnu kuglu u glavu. S obzirom da Čehovljevi likovi uvijek govore malo previše pristojno, čak i kad se organski ne podnose, s tom pobunjenom tjelesnošću dobivaju i na ljudskosti i na suvremenosti i na, na koncu, svakodnevnosti.

No, i takav je mađarski „Ivanov“ na kraju radio na raskoši glumačkog izraza i produkcijskog zamaha, čak i unatoč oronuloj scenografiji. Oba faktora, međutim, dovodi u pitanje belgijska skupina tg STAN, netipična glumačka družina koja djeluje već dvadeset godina na tragu isključivo vlastite želje za dehijerarhiziranom umjetničkom slobodom. U Zagreb su došli s „2 Antigone“, predstavom nešto starijeg datuma ali dovoljno ilustrativnom za njihov način rada i još uvijek dovoljno zanimljivom gledateljima koji ne vole ili ne žele voljeti postdramske eksperimente. Najveća vrijednost ove  predstave upravo je u tome što pokazuje nekoliko modela kazališnog izraza, igra s publikom i za nju, dok istodobno ostavlja prostor za razmišljanje o radikalnim, ali sitnim i gotovo neprimjetnim, pomacima u osnovama kazališne reprezenatcije.

Struktura je sasvim jednostavna: počinje prologom koji to nije, točnije nije prolog „Antigonama“ Jeana Cocteaua i Jeana Anouilha, ali jest predstavi kompanije tg STAN. Zatim, kao neki didaktični komad, najprije preko Cocteaua ispriča osnovni problem, a onda kreće u kompleksnost Anouilha, sa svim implicitnim porukama ovog političkog trilera. Ipak, kreacija glumačke družine prvenstveno je glumačka, pa je raspon modela od farsičnog proigravanja za publiku, do nijansiranja i fine dinamike rasta glume od gotovo nulte točke do dubokog proživljavanja igranog materijala, nalik maloj školi dostojanstva u izvedbenim umjetnostima.

Festival svjetskog kazališta u svojem je šestom izdanju pronašao omjer kvalitete, lektire i eksperimenta, jer s pet kvalitetnih od ukupno šest produkcija, što je minimum za festival, publika može biti i jest zadovoljna. Ostaju tek dva problema: naziv manifestacije koja rijetko kad pogleda izvan europskih granica, i cijena ulaznice, koja je ove godine zaista dosegnula europske standarde. Kvalitetu treba platiti, ali čini se da se u ovom slučaju baš nitko nije potrudio čak ni  cjenjkati.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Festival svjetskog kazališta 2009. - završni komentar
Zvijezde na Festivalu svjetskog kazališta
Autorski projekti u fokusu Festivala svjetskog kazališta
Isabellina soba - Jan Lauwers
Festival svjetskog kazališta 2009. - izvještaj prvi
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Pijani proces - Ivica Buljan
Hamlet - Thomas Ostermeier

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici