Oprostite, mogu li vam ispričati...? - Anica Tomić

06.10.2008. Print | Pošalji link

Listanje obiteljskog albuma može biti traumatično iskustvo.

Možda zato i u posljednje vrijeme uspijevaju on-line galerije s anonimnim postovima u kojima nepoznati ljudi prilažu fotografije možda i njima nepoznatih, uhvaćenim u svakodnevnim trenucima rada, putovanja ili slavlja. Lakše je, naime, gledati tuđe živote, pogotovo s višestrukim odmakom, vremenskim koji daje crno-bijela fotografija, i kompjutorskim sučeljem koje koliko spaja toliko i odvaja. Objektivnost je pritom primarna, ali i poželjna jer priče drugih ljudi lakše je slušati, a pogotovo prepričavati. Izuzme li se određena količina ekshibicionizma, podržana medijima, ostatak populacije nekako o svojim poslovima, emocijama i traumama šuti. Upravo zato je obiteljska fotografija izabrana kao motiv oko kojeg se vrti koreografirana radnja predstave opreznog naslova «Oprostite, mogu li vam ispričati...?». Riječ je o novom radu Anice Tomić i Jelene Kovačić, redateljice i dramaturginje koje su, nakon izuzetnih „Imitatora glasova“ i „Kučkinih sinova“ u Teatru &TD, svoj specifični potpis ovoga puta ostavile Zagrebačkom kazalištu mladih.

Iako je, zbog sustavnog parodiranja svakodnevnih rituala, nova predstava nalik vježbi iz koje su nastali „Imitatori“, „Oprostite, mogu li vam ispričati...?“ istodobno je i posljednji i prvi dio ove takozvane „ratne trilogije“, ukoliko je tematska okosnica dovoljna poveznica. ZKM-ova produkcija funkcionira kao prethodnica mikropolitika koje značajnije obrađuju druge dvije, jer se bavi obiteljskim odnosima i potisnutim traumama, dok „Imitatori“ govore o nekoj sugrađansko-prijateljskoj zajednici, a „Kučkini sinovi“ zatvaraju okvir od bodljikave žice oko društva kao koncentracijskog logora u cjelini, bez obzira na ideološki predznak. S druge strane, ona može biti i završni dio te trilogije kao simbol rezultante svega proživljenog, potisnutih trauma koje na površinu više ne mogu dospjeti u verbalnom, nego isključivo fizičkom obliku, između udaranja drugog i grča. No, i grč je tek udarac koji tijelo daje samo sebi.
Situacija koju nova produkcija ZKM-a nudi ponovno je, kao i u „Imitatorima glasova“ naizgled idilično okupljanje, ne više piknik nego obiteljski ručak, ogoljen do banalne srži i formalno potpuno obrnut od zbiljskog predloška. Umjesto sjedeće prisile i razgovora koji barem pokušava biti smislen, četiri protagonista koje tumače Doris Šarić-Kukuljica, Nađa Perišić-Nola, Filip Nola i Zoran Čubrilo usiljeno se smješkaju dok frenetično pokušavaju udovoljiti vlastitim zahtjevima za što većim i zanimljivijim brojem poza na idealnoj obiteljskoj fotografiji. Nervoza kojom to čine njihov osmijeh pretvara u facijalni grč balerine koja pleše s iščašenim zglobom, i baš tako, iščašeno, funkcionira i prividna radost druženja ljudi koje ne povezuje ništa osim rituala samog. Kako kazalište nije zbilja u kojoj bi takvo okupljanje završilo tek banalnim opijanjem, ovdje se ono, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, ipak razvija u nemuštu pripovijest o gubitku osobe koju je zapravo nestanak učinio voljenom. Riječ je o ocu, ali njegov se lik u slojevitom finalu isprepliće s ostacima tuđih trauma, pa kad se naslov predstave napokon konkretizira i priče poteku i počnu živjeti na pozornici, gledatelj više ne može biti siguran prati li ono što je bilo prije ili nakon ratne prekretnice.

U bešavnoj režiji i konstantnoj koreografiji Natalije Manojlović obiteljsko se nasilje preklapa s ratnim, dokazujući da među njima i nema razlike i da je ono što se naziva osobnom traumom uvijek i globalna, društvena činjenica, baš kao što vrijedi i obrat. Krešendo u vidu monologa Nađe Perišić-Nola svedenog na krik „Mene nitko ništa nije pitao!“ ne  pripada zato samo jednoj generaciji, onoj kojoj pripadaju autorice ove predstave, nego je globalni protest protiv svijeta sazdanog od neizrečenih trauma i njihovog medijskog, fotografskog odjeka. Ipak, suptilni, potisnuti i nimalo optimistični završetak predstave tom kriku također daje karakter tek jedne od fotografija, ukočenog trenutka koji se dogodio i prošao bez ikakvog učinka. I sama je predstava takva – „Oprostite, mogu li vam ispričati...?“ priča je izvučena na površinu samo za trenutak, važnija od trenutnog zaborava i, najprije izvođački, slabija od ostatka eventualne trilogije.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Oprostite, mogu li vam ispričati... u ZKM-u
Pričanje umjesto isprike u novoj predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici