Timbuktu - Borut Šeparović

07.10.2008. Print | Pošalji link

Laži treba ljubiti, jer kako bi se inače podnijelo sve ostalo što navodno nije laž.

Kazalište je također laž na koju treba pristati, no rijetko se događa da najave predstave baš toliko očito i neuspješno lažu kao što je to slučaj s „Timbuktuom“, predstavom koju je u suradnji Montažstroja i Zagrebačkog kazališta lutaka, na Sceni Travno postavio Borut Šeparović. Najava, kao i cijela marketinška konstrukcija oko nje, pokušava potencijalnu publiku i sve zainteresirane uvjeriti da je riječ o predstavi o ljudima i psima. Čak možda i više o psima nego o ljudima. To je, međutim, čista neistina. „Timbuktu“ je isključivo priča o ljudima, u kojoj su psi samo metaforički prijenosnik, zgodan, simpatičan i potreban, ali ne i presudan.

Monolog za psa na pozornici koji izgovara glumac u publici nastao je na prema romanu Paula Austera, pa kao što ni on nije baš htio napisati knjigu o psima, tako ni Šeparović nije htio napraviti predstavu o životinjama. Ipak, sličnosti postoje, samo ako ih se pogleda iz malo drukčijeg kuta, onog nešto nižeg, ne nužno žabljeg nego – psećeg. Tada „Timbuktu“ postaje priča o slobodi i oslobođenju, o razlici između životne situacije kad je oko vrata povodac ali je frižider uvijek pun, i one druge, kad vrećica koja leti nošena vjetrom može biti i umjetnost, a ne samo smeće. Poetski, pomalo i možda, ali vrijedno življenja. Ili nije, ukoliko se čovjek drukčije odluči i pristane, kako se to kaže, da ga „život uhapsi“. To je prava priča „Timbuktua“, i to Timbuktua kao metaforičke suprotnosti onome što danas jest Amerika, u kojoj, kako kaže također u predstavi citirani Rammstein, ionako svi na ovaj ili onaj način živimo.

Zbog svega toga je ono što su dramaturginja Jasna Žmak i Borut Šeparović napravili od Austerovog romana jedan od vrhunskih primjera dramatizacije i adaptacije proze kazališnoj situaciji. Šteta je što Nagrade hrvatskog glumišta, kad su već domaći kazališni Oscar, nemaju i tu kategoriju, ali možda i bolje, jer bi je sigurno dobio netko drugi. Bilo kako bilo, ideja je prenesena, čak i poboljšana, onom posebnom vrijednošću koje živa izvedba danas možda još jedina ima, a to je udio realnosti u igri koja reprezentira ali i stvara svijet.

U „Timbuktuu“ pored treniranog šampiona Capa, i njegovih dvanaest srodnika iz Skloništa za napuštene životinje, sudjeluje i desetak takozvanih osoba bez adrese. Kao i izvan kazališta, oni su gotovo neprimjetni, i publika ih prije intuitivno percipira kao živi dodatak kazalištu nego kao prodor realiteta. Međutim, nije riječ o eksploataciji, ekonomskoj ili ideološkoj, već o načinu da se u kazalištu zaista nešto kaže i pokaže. Sva kazališna oruđa postaju redundantna kad se u dvorani pojavi neka istinita priča, čega su i autori predstave svjesni, i zato posebni gosti ove predstave-aktivističkog projekta ne glume, niti to moraju, bili oni psi ili ljudi bez adrese.
Upravo zato što psi možda malo smrde, baš kao i ljudi u publici ili na sceni podjednako, ni „Tibuktu“ nije savršena umjetnina – uvod mu je predug, Cap je i previše poslušan, a Sven Medvešek koji mu daje glas teško ili nikako ne bježi od gotovo manekenske manire prilagođene reklamnim čitanim porukama a ne psećem monologu. Kasnije se ipak izvuče, jer početni cool s lakoćom razbija lajanjem, režanjem i konačnim sasvim uspješno iskrenim obraćanjem publici. Pitanje je samo, parafrazirajući Dalibora Martinisa, obraća li joj se kao čovjek čovjeku, ili ipak u tome ima i neki mali udio psa.

Stoga ne treba zanemariti i didaktičnu poruku ove predstave. S obzirom da je namijenjena mladima, ona se igra kazališnom iluzijom koju istodobno i objašnjava. Taj „da se ne lažemo“ pristup, s glumcem koji iskoračuje iz uloge kako bi objasnio što radi, te koga i što on i Cap zajedno predstavljaju na pozornici, konačni je segment ove predstava u kojem ona funkcionira kao osviješteno, suvremeno pedagoško pomagalo. Zato ona jest iznimka u kazališnoj ponudi za mlade, one koji će možda prepoznati Doorse i Stoogese, a možda će ih baš i prvi put čuti sa Scene Travno.  Ako i ne posvoje psa, ili beskućnika, već i taj mali napredak bit će veliki korak za buduće ne samo kazališne generacije. Osim toga, što prije shvate da žive u Americi, prije će im do glave doći i sve ostalo. A onda se i bavljenje kazalištem isplati.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Recesiji usprkos, pokrenuta izdavačka kuća Novela
Izdavačka kuća Novela traži svoje mjesto pod suncem
Odjeci angažirane predstave 'Timbuktu'
Psi i beskućnici u predstavi Boruta Šeparovića - 'Timbuktu'
'Timbuktu' - Montažstrojeva predstava o psima i ljudima

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici