Tjedan suvremenog plesa - velika kreativnost domaće produkcije

13.06.2007. Print | Pošalji link

Domaća koreografska platforma, standardni i hvalevrijedni segment programa Tjedna suvremenog plesa, ove godine nije bila toliko raznorodna kao prošlih.

To možda duguje i izborničkom timu u sastavu Milana Broš, Iva Nerina Gattin i Irma Omerzo, a možda i samoj produkciji. S jednim zanimljivim i simptomatičnim izuzetkom, domaća je selekcija uglavnom neovisna, nastala izvan velikih ansambala i, naravno, izvan kazališnih kuća, kao neveliki samostalni autorski projekti koji se upravo zato nužno referiraju na same sebe. Utoliko ih povezuje, uvjetno rečeno, izmještenost iz uobičajenog plesnog vokabulara, a time su i bitno drukčiji od ovogodišnje inozemne selekcije, točnije njezinog najavljenog važnijeg dijela.

Nakon nekoliko godina izbivanja, umjetnički voditelj Plesnog studija Liberdance Rajko Pavlić odlučio se vratiti na scenu i to solom, ali u glazbenoj pratnji Mate Matišića. Komad jednostavno nazvan «Koncert za dangubu i zgubidana» ipak nije baš samo koncert, prije je interaktivna slagalica glazbe i plesa s jakim komentatorskim nabojem i zrncem satire. U skladu s postulatima već iznesenim kako koreofgrafskim i pedagoškim radom tako i ponekim medijskim istupom, Pavlić nastavlja svoj poprilično usamljeni put na afirmaciji folklornog nasljeđa kroz suvremenoplesni izraz. Ovoga puta, za razliku od prošlosezonske uspješnice «Domesticus Vulgaris ili jednostavno domaće», to traženje ne ide u kompleks pokreta, nego cijelog koncepta predstave kao pojednostavljenog i okvirima nesputanog autorskog iskaza. Njega benevolentni mogu čitati kao autobiografsku satiru, dok mu je u osnovi zapravo ne previše nježan komentar na ostatak hrvatske plesne scene. Neargumentiran u zadavanju kvazihumornih uboda onima koji ne misle kao on, Pavlić cijelom paletom pokreta ironizira već ironizirano, onaj odmak od plesa kao lijepe izvedbene umjetnosti bez previše misli koji je i stvorio suvremeni ples. Iako njegova izvedba mjestimično jest zabavna, pogotovo kad je u interakciji s Matišićem koji spaja iskustvo glazbenika, dramatičara i kozera, ovoga je puta njegova poruka izravnija i time zapravo promašena. Jer, dok je «Jednostavno domaće» bio zagovor drukčije estetike, plesno i glazbeno izmaknute od tradicije iako na nju naslonjene, i dalje je zadržavala koreografsku ideju, dok je «Koncert za dangubu i zgubidana» opterećen obračunom s kolegama i kontekstom u kojem nastaje. Pritom je cilj njegove kritike tuđa koreografska ideja, i to iz sklopa koji on uopće ne koristi niti želi koristiti, pa je bitno uspjeliji dio predstave onaj kad ironizira samog sebe, svoj život i karijeru posvećenu plesu.

Autoreferencijalnim putem krenuo je OOUR, jedna od zagrebačkih malih, otvorenih kompanija čije radove uglavnom potpisuju izvođačice Selma Banich i Sandra Banić. U komadu «Stvarajući Eve» pridružio im se redatelj Oliver Frljić kao dramaturg i koautor, i njegov je doprinos vidljiv u novokazališnom spektakularnom izbjegavanju spektakularnosti izvedbe. Umjesto minimalističkog plesa na granici kontorcionizma, «Stvarajući Eve» razbija plesnu sliku na niz ponovljenih prizora plesačke svakodnevice, koje polako radikalizira sve do ogoljavanja biti izvedbe i plesačica u domaćem plesnom kontekstu. Na plošnoj razini komad se može pratiti kao ilustrirana povijest sadašnjeg plesnog trenutka, gdje publika očekuje skladne pokrete u skladnim kostimima, kritika lako čitljiv koncept, a kulturna politika, ako ju je uopće briga za ples, i izvozni potencijal. U takvoj situaciji plesači se doslovno tuku oko ostataka, na svoju štetu koketiraju s estradom i očekivanjima široke publike, a na kraju završavaju kao još jedna izgubljena generacija hrvatskog plesa koja, kao i predstava sama, na kraju odlazi u dim. Sumorna lakoća izvedbe pritom je samo privid pomirenosti, i govori snažnije od Pavlićevih kratkih komentara, dok je smijeh Sandre Banić kad pokušava igrati kako se od nje očekuje, neusporedivo snažniji od, na primjer, smrznutog i grčevitog osmijeha balerina.

Između te dvije konvencije, čak i sa svim razlikama koje postoje između primjerice Liberdancea i OOUR-a, oscilira hrvatski ples, osuđen na projekte s malim brojem izvođača i gotovo bez scenografije. Unatoč tome, kreativni doseg većine domaće produkcije nadilazi ono što se od gostujućeg moglo vidjeti na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa. Pitanje je samo koliko dugo će taj zanos trajati prije nego što se, nepodržan i neodržan, pretvori u dim.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Platforma mladih koreografa u autoretrospektivnom izdanju
Platforma mladih koreografa 2009.
Boškarini i think-dance u Savičenti
Festival plesa i neverbalnog kazališta – 10. put
Umrla Pina Bausch
Počinje Tjedan suvremenog plesa
Tjedan suvremenog plesa 2009. - zaključak
Tjedan suvremenog plesa 2009. - izvještaj drugi
Gilles Jobin na Tjednu suvremenog plesa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici