Festival novog cirkusa 2008.

25.10.2008. Print | Pošalji link

U svojem četvrtom izdanju, zagrebački Festival novog cirkusa bavio se odnosima onoga što je vani s onim unutra, dakle odnosom onoga što se vidi i onoga što uvijek ostaje skriveno.

Cirkuska vještina nerijetko i jest opisiva na sličan način, jer izuzme li se čista fizička snaga i vještina, većina cirkuskih i novocirkuskih trikova svodi se na manipulaciju pažnjom i pogledom publike. Upravo zato je takozvana programska knjižica ove godine prerasla u doslovno konceptualni foto-album, ručni rad izuzetno komplicirane izrade koji na najbolji način opisuje temu festivala, a to je intima i obitelj kao konstitutivni element pojedinca, te uzrok njegovog uspjeha ali i neuspjeha. Obiteljski album Festivala novog cirkusa tako je priča o svakom od izvođača koja ga, riječju i slikom, prati od najmlađih dana do današnje uspješne karijere, ukoliko se bavljenje novim cirkusom uopće može tako nazvati.

„Obitelj kao mjesto intime i borbe“,  postavljena kao tema četvrtog izdanja ovog festivala vrijedna je svake predstave u programu, a bila bi to čak i bez nekoliko izuzetnih produkcija koje su na najbolji način pokazale razliku između onoga što se uobičajeno smatra da cirkus jest i onoga što može biti. U pravilu nespektakularne, čak s izričitom namjerom izbjegavanja bilo kakve spektakularnosti u izvedbi ili produkciji, selektirane predstave uglavnom su intimističke ode samosvojnosti i samostalnosti, zazivi ljudskosti u najrazličitijim oblicima i na koncu, ali ne i nevažno, krajnje subjektivne i iskrene ispovijesti. Najveće zvijezde festivala koji nema zvjezdani status niti ga podržava, bili su australski akrobati iz istoimene kompanije, prepoznati kao atrakcija koja to, međutim, nije. Ujedno i najmanje zainteresirani za iznošenje vlastite priče, članovi skupine Acrobat u svojem su trodijelnom nastupu skromnog naziva „Smaller, poorer, cheaper“ ponovili nekoliko starih trikova, koja je zagrebačka publika već vidjela prije pet godina kad su bili dio programa Eurokaza, ali i prvenstveno objasnili, djelom više nego riječima, kako preživjeti osobni i grupni krah. Umjesto depresije, koja ipak probija iz nastupa ogoljenog do kože izvođača svedenog na izvedbeni stroj bez osmijeha, Australci nude recept koji bi se u zagrebačkim okvirima preveo gradonačelnikovim sloganom „Treba delati!“, čak i ako je cijena tog djelovanja poništenje izvedbenog stroja, točnije destrukcija tijela. Asketski minimalizam glavno je  obilježje njihove izvedbe svedene na bitno, koja čak i kad groteskom želi izazvati smijeh stvara tek nelagodu i tjeskobu. Zato je, čak i bez poznavanja osobnih priča na kojima uprava Festivala novog cirkusa konceptualno dosljedno inzistira, predstava „Smaller, poorer, cheaper“ prije je postdramski antispektakl nego cirkuska atrakcija kako je se pokušalo predstaviti.

U tome nije bila usamljena, jer je i Kanađanka Angela Laurier pažnju privukla prije dokumentarnim video materijalom nego sposobnostima vlastitog tijela. Novocirkuska dramaturgija možda se i najjasnije očituje upravo u njezinom radu naslova „Deversoir“ ili „Preljev“, kao namjerno poništenje fascinacije vještinom i uvježbanošću na račun sadržaja, zbog čega novi cirkus i jest bliži kazalištu nego cirkusu. U ovom posebnom slučaju riječ je o obiteljskoj povijesti bolesti, koja, ne samo u obiteljima iz kojih potječu kontorcionisti, označava sve članove, bez obzira imali oni dijagnozu ili ne. Angela Laurier zauzima inkluzivnu stranu, i predstavu zapravo koristi kao dnevnik svoje želje za ujedinjenjem obitelji rastrgane bolešću i reakcijama na nju, i pritom, svjesna prioriteta, svoje vještine stavlja u drugi plan kao tek vizualni komentar ili zorni prikaz unutarnjih grčenja za koje bi klasičnom dramskom pismu trebalo nekoliko činova.

Bitno drukčije, ali na istu temu, igra i francuska kompanija Makadam Kanibal, koji su svoju predstavu izveli ispod Mosta mladosti, dakle mjestu i simbolički i zbiljski rezerviranom za otpatke urbaniteta. Groteskno se zabavljajući s vlastitom poviješću beskućništva, Elodie Meissonnier i Jean Alexandre Ducq predstavljaju odraz takozvane normalnosti u drukčijim okolnostima igrajući obitelj koja se zvjerski i na trenutke ljudožderski ruga civilizaciji dok pritom živi od njezinih ostataka. Iako im predstava nosi naslov „Cirkus kurioziteta“, svaka njihova scena zapravo je jednostavno prevodiva u svakodnevne situacije, i koliko god na trenutke bila uznemirujuća, dokaz je da ljudožderstvo nije izumrlo, samo se danas drukčije zove. Slično je i s cirkusom, pa Festivalu novog cirkusa treba poželjeti još ovako tematski zahtjevnih i hrabrih izdanja.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Festival novog cirkusa 2009.
Ženski cirkus kao glavna tema Festivala novog cirkusa
Festival novog cirkusa - peti put
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Australski Acrobat ponovno u Zagrebu - na Festivalu novog cirkusa
Cirkus između Viteza i Kralja
Počinje četvrti Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa posvećen mraku intime
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici