Dama s kamelijama - Derek Deane

27.10.2008. Print | Pošalji link

Zanimljivo je koliko je podudarnosti između "Tramvaja zvanog čežnja" Dinka Bogdanića i "Dame s kamelijama" Dereka Deanea.

Obje su predstave njihovi autori stvorili pred kraj mandata tekućih uprava zagrebačkog HNK, i to kao odmak od svojih prethodnih, više-manje klasičnih koreografija u istoj kući. U oba slučaja, oni su pokušali stvoriti suvremeniji autorski projekt, temeljen na reinterpretaciji književnog djela, s novom glazbom skladanom upravo za te predstave. Naposljetku, u oba slučaja baletima dominiraju snažne umjetničke osobnosti protagonistica – Irene Pasarić u "Tramvaju", odnosno Milke Hribar-Bartolović u "Dami".

Valja odmah napomenuti kako su najjače točke obje predstave njihova libreta – Bogdanićev je, prema Tennesseeju Williamsu, priredila Sanja Ivić, dok je Derek Deane bio sâm svoj dramturg, posegnuvši za antologijskim romanom Alexandera Dumas mlađeg. Pritom je učinkovito primijenjen isti dramaturški efekt prikazivanja sižea iz perspektive samrtnih snoviđenja glavne junakinje. Mora se reći i kako je Bogdanić bolje izabrao siže – "Tramvaj zvan čežnja" je suvremeniji tekst, itekako aktualan i dan-danas, dok svijet "Dame s kamelijama" ipak pripada jednom davno prošlom vremenu, koje teško podnosi nasilno osuvremenjivanje.

S druge strane, Derek Deane je ipak bitno bolji koreograf. Njegov plesni izraz, doduše, kao i Bogdanićev, ne može pobjeći od svoje ukotvljenosti u klasičnoj tradiciji, ali, s druge strane, svjestan svojih ograničenja, Deane to niti ne pokušava postići. Taj nedostatak, međutim, višestruko nadoknađuje vrlo uspješnim psihološkim portretiranjem i značenjski vrlo jasnom gestom. Kod njega je tako, čak i bez prethodnog poznavanja sižea, gotovo u svakom trenutku jasno što se događa između pojedinih likova, kako na vanjskom, tako i na unutarnjem planu.

Podvojenost između povijesnog i današnjeg u "Dami s kamelijama" još je razvidnija u vizualnom aspektu. S mjerom raskošni kostimi Dženise Pecotić i Emine Tataragić neskriveno su historicistički. S druge strane, minimalistička scenografija i pomalo pretenciozne projekcije Thomasa Mike pokušaj su, ne osobito uspio, dekontekstualizacije i osuvremenjivanja polazišnog konteksta. Poveznicu pritom predstavljaju, kao prilično jeftino sredstvo, kamelije, i na pozornici i na projekcijama, i to u količinama od koje će svakog peludnog alergičara zaboljeti glava. Spoj, međutim, ne funkcionira baš najbolje – Deaneova "Dama s kamelijama" ostaje predstava koja lebdi u nekom zrakopraznom prostoru između jučer i danas, koji, zapravo, ne pripada ni jednom ni drugom vremenu.

I sve bi skupa još i moglo proći kao relativno podnošljivo sladunjav, ali ipak zanatski vrlo ozbiljan projekt, da nije bilo glazbe Carla Davisa. Inače prekaljeni zanatlija na području primijenjene glazbe, Davis je ovdje stvorio partituru koja je neukusno i pretenciozno pretrpana citatima i parafrazama autora u rasponu od Offenbacha i Čajkovskog do Wagnera i Mahlera. U tome, nažalost, nema nikakve vlastitosti, a većinu vremena glazba zvuči kao da je napisana u devetnaestom, a ne dvadesetprvom stoljeću. Ona, doduše, jest izrazito funkcionalna, ali sâma za sebe teško da u sebi nosi ikakvu relevantnost.

Mogli bismo, međutim, ipak reći da, kao što iznimno kvalitetna glazba Mladena Tarbuka nije uspjela spasiti Bogdanićev "Tramvaj zvan čežnja", tako ni Davisova hipereklektična partitura nije uspjela do kraja uništiti Deanovu "Damu s kamelijama" – premda je bila na dobrom putu da to učini. No, ova potonja predstava u konačnici, bez obzira na sve primjedbe, ostaje ozbiljan umjetnički proizvod – samo što bi ga daleko ugodnije bilo gledati bez zvuka.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Vragolasta djevojka - Vladimir Derevianko
Pepeljuga - Derek Dean

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici