Gostovanja na Gavellinim večerima

31.10.2008. Print | Pošalji link

Kazališna gostovanja iz Srbije i Crne Gore, bilo da je riječ o jednoj ili više država, kod domaće su publike uglavnom uvijek izazivala histeriju.

Svojedobno se, kad je u pitanju bio Zvezdara Teatar, gotovo mogla čuti rečenica „Bata Stojković has left the building“. Danas više nije tako, domaća se publika ipak malo opametila, ili je fascinacija srpskim kazalištem donekle popustila, ali i dalje je svako gostovanje, na primjer, Jugoslovenskog dramskog razlog za očekivanu gužvu u dvorani i na blagajni. Tri gostovanja u sklopu Gavellinih večeri, ostavljena izvan službene festivalske konkurencije, nisu bila izuzetak. „Brod za lutke“, „San ljetnje noći“ i „Tako je moralo biti“, međutim, naslovi su koji sasvim realno pokazuju da slika srpskog i crnogorskog kazališta nije tako idealna kao što se ovdje voli misliti. Naprotiv, njihov raspored pokazuje sasvim drukčije tijekove u razvoju jedne kazališne  scene, gdje sve više dominiraju mladi, dok ostarjele ili pretjerano uvažavane veličine pokazuju da je vrijeme učinilo svoje.

Srpsko narodno pozorište iz Novoga Sada na ovim je prostorima poznato najprije kao jedna od najvećih pozornica, što za dramske predstave i nije toliko važno ako se ne zna da je još relativno mlada redateljica Ana Tomović tu činjenicu iskoristila kako bi Brod za lutke Milene Marković postavila zajedno s publikom na toj sceni. U Gavelli je pak predstava igrala u uobičajenom kazališnom rasporedu, s publikom tamo gdje i inače jest, pa je predstava izgubila nešto od neposrednosti, ali ne i od značenja. Jedna od najkvalitetnijih, najradikalnijih i najuspješnijih mlađih srpskih dramskih autorica zagrebačkoj publici nije nepoznata, jer su njezine Šine i ne tako davno gostovale u ZKM-u, i tada je već dežurnim dušebrižnicima digla živac nekim političkim aluzijama koje je lako pogrešno shvatiti, pogotovo ako se tendenciozno iščitava i tekst i autoričina namjera. „Brod za lutke“ nešto je kompleksniji materijal, u kojem do izražaja prije dolazi autoričina osobnost, jer komad je gotovo pa romansirana biografija. Nije, međutim, riječ o autobiografiji, nego o jedinstvenom dramskom konstruktu koji prati ženski kreativni subjekt od kolijevke do groba, s tim da su i prva i posljednja stanica na tom putu obilježene balkanskim kontekstom. „Brod za lutke“ tako je bajka za odrasle, gdje patuljci, Snjeguljica i svi ostali popularni likovi dobivaju svoje suvremene pandane, bitno manje dobrohotne ali zato prepoznatljivije. Eklektično pismo Milena Marković u toj priči preuzima od autoriteta, pa se u pojedinim prizorima prepoznaju utjecaji - od Elfriede Jelinek do Edwarda Albeeja. Unatoč tome, ili baš zbog toga, Brod za lutke čista je i jasna predstava, na kojoj je očito odrađen velik dramaturški posao, i koja u svim svojim tematskim okvirima i motivskim gubljenjima na okupu drži struktura i - glavna glumica. Osim uspjelog koncepta Ane Tomović, i naravno teksta Milene Marković, Brod za lutke ipak dosta duguje i Jasni Đuričić koja je bešavno uspjela izvesti transformaciju djevojčice u ostarjelu antiheroinu, dok samom pojavom gotovo i bez riječi svjedoči o svim ožiljcima koje taj put donosi.

Zbog svega toga, gostovanje Srpskog narodnog pozorišta iz Novoga Sada veća je i snažnija produkcija i od „Sna ljetnje noći“ u režiji Paola Magellija u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice, dok se s pravom zaboravljenim Nušićevim tekstom „Tako je moralo biti“, kojeg je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu otkrio Egon Savin, uopće ne može mjeriti. Magellijev Shakesperae donekle je zanimljiv u prvih nekoliko minuta, kad se čini da će se cijeli San odviti ispred željeznog zastora s bitno skraćenim replikama i atmosferom koja nimalo ne odgovara najpopularnijem i najvedrijem Bardovom komadu. Međutim, kad se zastor digne, a gledalište Gavelle postane šumsko igralište za vile i smiješne smrtne ljude, i taj San postane konvencija, iako ne i konfekcija. Nju je, na melodramski način, odradio Savin s Nušićem, posljednjom predstavom u gostujućem programu ovogodišnjih Gavellinih večeri, koja se po razini razočaranja može mjeriti još samo s dosezima,  primjerice, HNK iz Varaždina. Pa ako taj domaći pandan još i mora biti dio smotre domaćeg dramskog kazališta, zaista nije jasno zašto je JDP u Zagreb morao doći s takvom sapunicom bez smisla i razloga, u kojoj čak i kvalitetni glumci zaboravljaju sve što znaju i mogu. Jedini pozitivni učinak takvog izbora je da će zagrebačka publika sljedeći put malo realnije gledati na gostovanja iz Srbije.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Generalna proba samoubistva - Dušan Kovačević
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Goran Marković
Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici