Pijani proces - Ivica Buljan

11.11.2008. Print | Pošalji link

Kad se netko na nekoga zakvači, a ovom drugom se to baš i ne sviđa, lijepo ga tuži sudu i ovaj prvi dobije zabranu prilaska. Pa se gledaju iz daljine.

Međutim, kad je jedan od njih mrtav, stvari su puno lakše, pa nije čudno da jedna od kazališnih maksima i govori o tome da je upravo mrtav pisac najbolji pisac, jer se s njegovim tekstom može raditi što se hoće.

Ivica Buljan se možda zaista zakleo da će u redateljskoj karijeri postaviti baš sve što je kultni francuski dramatičar Bernard-Marie Koltes ostavio nakon svoje prerane smrti. I ne bi mu pritom trebalo zabraniti pristup, jer i sam je dovoljno pažljiv prema publici ali i prema autoru, da svoj rad na njemu i po njemu, decentno dozira. Malo u Splitu, malo u Rijeci, a ovoga puta, kad već nije išlo u Zagrebu, u obližnjoj Velikoj Gorici. Kazalište, formalno u drugom gradu, ipak jest namijenjeno i zagrebačkoj publici, pa produkcije Scene Gorica treba uzimati kao zapravo dodanu vrijednost metropolskoj ponudi, a Koltesov „Pijani proces“ u režiji Ivice Buljana na istom je smjeru u kojem je prošle godine krenuo Paolo Magelli s Brechtovim „Pirom malograđana“. Produkcijska baza je tu, ali Scena Gorica ima onaj isti problem koji ima i svaki takozvani alternativniji prostor, dakle onaj koji ne ulazi u svetih pet mjesta kazališnog djelovanja koja publika apriorno prihvaća kao mjesta teatra. I baš kao što ni Magelli nije uspio prijeći granicu, ne uspijeva ni Buljan, ali iz drugih razloga.

„Pijani proces“ Koltesova je obrada „Zločina i kazne“, ali ne na način kako je, na primjer Dostojevskog obradio Andrzej Wajda, a svojedobno u Rijeci režirao Tomi Janežič. Umjesto tadašnje priče svedene na psihološki realizam sa samo tri glavna lika, jednu svijeću i puno tišine, „Pijani proces“ postdramska je buka i bijes koja se prelijeva preko granica pozornice, napada gledatelja i tek naizgled ne ostavlja dojam lektirne predstave. Ona zaista i ne može biti nadomjestak za čitanje Dostojevskog, ali jest njegov prirodni nasljednik, i u ovom je slučaju Koltes nadmašio „Dan umorstava u povijesti o Hamletu“, kad je želio „dramatizirati“ Shakespearea. S druge pak strane, kad se raspršeni Koltesov rukopis sastane s Buljanovom režijom koja sama po sebi razgrađuje, ponekad je zaista teško pratiti i samu priču, iako bi ona, jer riječ je ipak o jednom od stožernih romana svjetske književnosti, trebala biti svakome poznata.
Između tih polova, poznate priče i postdramskih postupaka, leži „Pijani proces“, strukturiran ne više simetrično kako ga je zamislio Dostojevski, nego s dugom ekspozicijom i središnjim tulumom kojem i duguje naslov. Sve dok se na pozornici ne pojavi istražitelj, u izvrsnoj interpretaciji Mladena Badovinca, predstava funkcionira kao niz slika koje ukratko konstruiraju zbilju romana, ponekad doslovno, a ponekad tek u naznaci. Od početnog videa s nezaobilaznom sjekirom i babom koja pada, preko upoznavanja s protagonistima, „Pijani proces“ nalikuje suvremenom kazalištu kakvo nude i najveće institucije, i kakve bi , na primjer, bez problema mogao ugostiti i Festival svjetskog kazališta.

Međutim, u trenutku kad zaista započne pijani proces, kad Badovinac preuzme mikrofon, a Stipe Kostanić kao Raskoljnikov odluči mu parirati bez tog pomagala, stvar programirano izmakne kontroli. Koltes pritom izvlači zaključke iz onoga što je kod Dostojevskog upisano ali ne i napisano, pa uz pomoć Ivice Buljana, dokazuje kako su i Dunja u jednoj, i Sonja u drugoj obitelji, podjednako žrtvovane, točnije, natjerane na prostituciju kako bi navodno  spasile ostale. Nadalje, pomalo i očekivano, Raskoljnikov i Razumihin u ovoj su inačici i malo previše dobri prijatelji, što se na pozornici mora i nacrtati mladim torzima u hrvačkom, ili kakvom već zanosu. Iako je riječ o autorskim potpisima, koje se može otpisati kao rezultat groznice, pijanstva ili Mjesečevog utjecaja, oni ipak nose i na trenutke sumnjivu kvalitetu vizualnih eskapada, jedva skrivenim pokušajima da se šokira publiku, pogotovo onu koja očekuje lektiru.
„Pijani proces“ tako jest više od dramatizacije, ali pati od izvedbenih slabosti. Iako vrijedi želja Ivice Buljana da, kad god može, novim izvođačima osvježi sliku domaćeg kazališta, a i njima pruži mogućnost da surađuju s onima od kojih imaju što naučiti, kao što su Ana Karić ili Ivica Vidović, takvo bacanje u vatru može se pokazati i kontraproduktivnim. Baš kao i inzistiranje na redateljskom potpisu, čak i kad je on već i sam izbor - ne predloška nego autora.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Sallinger - Ivica Buljan
Ivica Buljan režirao još jedan tekst Bernard-Marie Koltesa
'Sallinger', s jednim ili dva 'l'?
Bojan Čićić otvara drugu polovicu Amadea
Macbeth After Shakespeare - Ivica Buljan
Patrice Chéreau - razgovor
Patrice Chéreau – dobitnik Europske kazališne nagrade 2008.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici