Glasi iz planina - Rene Medvešek

17.11.2008. Print | Pošalji link

Bez sumnje jedan od najdarovitijih i najboljih domaćih kazališnih redatelja, Rene Medvešek, nije odolio sirenskom zovu Dubrovačkih ljetnih igara.

Na sreću, kažu oni za koje je predvodnik takozvanog trenda glumaca-redatelja «Glasima iz planina» zaslužio sve pohvale; nažalost, smatraju oni, brojem bitno manji, koji smatraju da je prošlosezonskom «Najboljom  juhom» dosegao vrh svojeg dosadašnjeg opusa. «Glasi iz planina» nastali su kao koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i Zagrebačkog kazališta mladih, podržana i suradnjom s Akademijom dramske umjetnosti, a ovjenčani nagradom Orlando stigli su iz ambijenta Grada Teatra u dvoranu Istra s nekoliko mjeseci zakašnjenja. Bez obzira na to koliko joj je zatvaranje u kutiju pomoglo, riječ je i dalje o predstavi koja diže na noge, daje nadu i utjehu, promovira baštinu i mlade glumce, a pritom i 500. obljetnici rođenja Marina Držića daje malo drukčiju notu. Sve to, dakako, treba pozdraviti.

Ono što međutim smeta u cijeloj toj samoponavljajućoj igri oko predstava Renea Medvešeka činjenica je da sve to ipak nije dovoljno. Njegove režijske i druge zamisli jesu dobrodošle, ali zapravo i očekivane, ukoliko zaista u Hrvatskoj ima toliko kazališne kvalitete u smislu kadrova i ideja, dok s druge strane ostaje pitanje koliko se sam autor i redatelj odnosi prema njima. Spoj folklora i baštine jedna je od osnovnih postavki Dubrovačkih ljetnih igara, a u «Glasima iz planina» oni su upotrijebljeni upravo kao u spotu koji bi, na primjer, reklamirao Igre na CNN-u. Složenac kao da je napravljen po receptu: red mladih i lijepih koji nekim čudnim jezikom slave mladost i ljepotu, red humora i, ovdje sasvim zauzdane erotike, a u prijelazima sirovi ritam i zagrobni glas narodnog pjevača. Iako su se akademci snašli, dok članovi ZKM-a gotovo briljiraju, pogotovo Frano Mašković i Jadranka Đokić, pjesma, ples i duhovitost ovdje imaju ljekovit učinak koliko i Linđo na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara, dio koji treba pretrpjeti između dvije nade da će glasi iz starina napokon zazvučati prihvatljivo.    

Sasvim je drugo dimenzija zagovora koju nudi ova predstava. Ogoli li se namjera, ona jest pozitivna, jer Medvešek je htio oživjeti baštinu i to je zaista i napravio, iako ne baš previše inventivnim dramaturškim umetanjem «Tirene» u «Planine». Ipak, pitanje je zašto je ovoga puta čak i više nego prije zagovor baštine pretvorio u zagovor duhovnosti sasvim prepoznatljivog tipa, pa je završetak predstave konstruiran na način koji sasvim podsjeća na katoličku misu, zajedno s rukovanjem svih prisutnih, izgovorenim «Dabogda» i neizgovorenim «Idite u miru». Petar Zoranić imao je razloga zazivati kršćanstvo i domoljublje na način kako ga je zazivao, dok se Držić seljacima iz okolice Dubrovnika opravdano rugao zapravo ih simpatizirajući. Međutim, kad Medvešek svoju predstavu pet stoljeća kasnije zaokruži gotovo u formu mise, ne zna se točno koliko je vremena, subjektivnog i objektivnog, prošlo između njih.

«Glasi iz planina» tako su predstava koja ulazi u onaj Medvešekov niz započet još «Hamperom», na koji se kasnije nadovezali «Brat Magarac» i «Naš grad». Etno-obredni elementi pronađeni preko «Šegrta Hlapića» u Kazalištu Trešnja također su ponovno došli na red, iako ih se, formalno gledano, u nešto deriviranijem obliku, moglo naći i u spomenutim ranijim radovima. No, jedno je obred u kojem kazališno zajedništvo grupe funkcionira kao znak, a drugo kad se pomiješaju vile i vile,  u slavu nečega što danas još samo može biti mišljeno kao odsjaj davnine, ali ne i kao nada za boilju budućnost. Uostalom, i ono čuveno skakanje po livadi na kraju «Kose» Formanu je zamjereno i od strane autora izvornika, pa se samo treba nadati da u Dobu Vodenjaka nećemo morati hodati u narodnim nošnjama kako bismo potvrdili izvornost. I da povratak duhovnosti i skladu s prirodom ipak ne uključuje i povratak vilama, onim trozubim i drvenim. Osim što Medvešekovom scenskom rukopisu nisu donijeli ništa novo, «Glasi iz planina» zato su zavodljivi zagovor preskriptivne i restriktivne  utopije, kojem nedostaje odmaka i individualnosti.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Filip Šovagović
Život je san - Rene Medvešek
Rene Medvešek sanja Calderóna
'Život je san' - novi eksperiment Renea Medvešeka
Ne, prijatelj! - Saša Anočić
Ilijada 2001. - Filip Šovagović
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Putujuće pozorište Šopalović - Tomi Janežić
'Glasi iz planina' na daskama ZKM-a
Medvešekovi 'Glasi…' iz Dubrovnika u ZKM-u

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici