Sumnja - Marko Torjanac

18.11.2008. Print | Pošalji link

Možda kazalište i jest ogledalo društva, pa čak i u domaćem kontekstu, ali unatoč prošlosezonskoj navali inozemnih redatelja, za domaći teatar može se reći da ne uvozi dovoljno.

Naime, za razliku od nekad, kad je Teatar &TD uvodio avangardu i prije nego što se u svijetu afirmirala, ili nešto kasnije kad je Teatar u gostima redovito lifrao inozemne uspješnice na domaće pozornice, danas se novim inozemnim tekstovima rijetko tko bavi. Nažalost, naglasak je na klasici, domaćoj i stranoj, ili pak na onom dijelu nove hrvatske drame od koje se još nešto može očekivati. U takvom okruženju, ponovno najmanji jesu i najagilniji, pa nije iznimka da upravo male, privatne inicijative, često i nezagrebačke, prve donose prijevode vani već provjerenih i nagrađenih tekstova.

Udruga Planet Art koju vodi Marko Torjanac jedna je od takvih, spremna preuzeti simbolično nasljeđe Relje Bašića i putujuće ekipe, ali u drukčijim okolnostima i s bitno manje kreativnog poticaja. Od „Velike zvjerke“, preko preuzete „Žabe“ i otetih „Stilskih vježbi“, a kasnije i navodno provokativnim „U posjeti kod gospodina Greena“, Planet Art pokazao je u kojem smjeru želi ići, ali i da za uspješnu kazališnu produkciju ipak nije dovoljno samo pokušati u isti lonac ugurati što više kvalitetnih sastojaka. Još je veća nesreća kad su i sami sastojci  problematični, kad nema glumačke legende da izvuče tekst što pati od osrednjosti, vatrenu razmjenu replika uobičajenu, pa čak i nadmašenu u prosječnoj epizodi televizijskih serija, i kad se zbog svega toga predstava pretvara u mogući esej, ali ne i punokrvni kazališni čin.

„Sumnja“ Johna Patricka Shanleya, dramatičara koji unatoč Oscaru za scenarij filma „Moonstruck“ ipak više voli kazalište, razumljivo se reklamira osvojenim zaista prestižnim nagradama u kazališnom svijetu. Tony i Pulitzer nisu nešto što se lako može zanemariti, i treba vjerovati da ih je Shanleyev tekst u danom kontekstu zaslužio. Kao pokušaj istovremenog razotkrivanja problema pedofilije u redovima Katoličke crkve ali i želje za izbjegavanjem jednostavne ili jednostrane osude, „Sumnja“ zaista funkcionira na nekoliko razina, i to joj je, s obzirom da u nijednom od njih ne dostiže niti logični kraj niti pokušaj zaključka, najveća vrijednost. Simultanka koju nudi ide do bazične razine klasičnog zapleta u otkrivanju onoga što bi trebala biti istina, dakle utvrđivanja činjenica i počinitelja, do relativiziranja svake od na kraju ipak naslućenih ali neizrečenih istina. Nijedna od sastavnica nije tako dovedena do kraja, pa se ne može reći je li konkretni motiv liberalizacija crkvenih stavova, različiti pristupi odgoju i vjerskim dogmama, silovanje ili pokušaj silovanja i tako dalje. Nimalo nevažan sastojak sadržan je i u pitanju može li, ili smije li,  dječak od dvanaest godina biti svjestan svoje seksualnosti, pogotovo kad ona nije ono što bi obitelj, društvo, a možda čak i Crkva od njega očekivali, no njega ovaj tekst tek usput spominje.

Ukoliko je tako postavljen zaplet građen na  kazališno legitimnim temama, „Sumnji“ čak i u pisanom obliku još više smeta uniformna dramaturška razrada. Uz tek nekoliko duhovitih replika, te strukturni začin u vidu propovijedi, ova drama podsjeća na proizvod radionice kreativnog pisanja, i kao svaki dobar triler, do polovice trajanja gledatelju implicira krivca kako bi ga na kraju iznenadno promijenila, točno onako kako su to već davno radili i Miss Marple i Monsieur Poirot.

Pored toga, na kraju krajeva ipak nikoga izravno ne osuđuje, čak niti Crkvu čija stroga hijerarhija i omogućuje da tajne ostaju skrivene po nekoliko desetljeća, dok s druge strane zahtijeva pokoru i protivi se civilnim inicijativama i, nažalost, još uvijek ponekog uspije uvjeriti u svoju moralnu vertikalnost. Blago siromašnima duhom, tvrdi ta ista Crkva, i zaista je tako: neinspirativna i neimpresivna „Sumnja“ u režiji Marka Torjanca nudi tek sumnju za nešto što je već odavno činjenica, nudi pitanje nakon što je Katolička crkva u Sjedinjenim Državama već platila milijunske odštete, a zatvorenost jedne institucije tematizira čak i nakon što su se svi uvjerili koliko je pogubna. Stoga ni ova produkcija Planet Arta nije kontroverzna ili provokativna, nego je tek melem na ranu kojom malograđanski mentalitet liječi svoje rane dok uopće dopušta ideju da je moralna vertikala negdje izvan njega. Ukratko, onaj tko dosad nije posumnjao, ni „Sumnja“ mu neće pomoći.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Sumnja - John Patrick Shanley

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici