I konje ubijaju, zar ne - Ivica Boban

24.11.2008. Print | Pošalji link

U kazalištu je baš sve moguće.

Pored svega što je rečeno o kazalištu najzanimljivije je ipak da ono igra igru o promjenjivosti svijeta, što je samo druga strana iluzije, točnije potrebe za iluzijom koju danas kazalište sve manje zadovoljava. No, kad uspije odigrati i na tu kartu, postaje ponovno relevantno, barem na trenutak i barem za one koji su se tog trenutka zatekli s jedne ili druge strane rampe. Sudeći po navali, najnovija je produkcija Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bila pravi društveni događaj, pa se ni na domjenku nije stezao remen kako najavljuju oba nominalna vlasnika te kuće, nego je, baš naprotiv, spektakl na pozornici postao i društveni čin apsolutnog značaja nakon same predstave. Bilo bi to očekivano da je riječ o, recimo, opernoj premijeri, ali je gotovo cinično kad je posrijedi produkcija najavljena kao dramska predstava i to prema jednoj od najdepresivnijih priča o američkoj, ali i svakoj drugoj, Velikoj depresiji.

«I konje ubijaju zar ne?», najprije novelu, a tek kasnije dramu i filmski scenarij Horacea McCoya, u središnjoj je kazališnoj kući postavila Ivica Boban. Redateljica koja je zadužila hrvatsko kazalište u koraku ili dva nešto suvremenijeg izraza, ali je pored toga nezajažljivim autorstvom uspjela i zapečatiti sudbinu pokojeg potentnog teksta, ni ovoga puta nije suzbila svoje nagnuće spektaklu. Idila kojoj teži sastoji se od gomile mladih glumaca, ponekad i još studenata, koje voli spajati s iskusnim veteranima, jer za nju je i produkcija dio pedagoškog procesa, čime spaja nekoliko svojih uloga: onu jedne od važnijih redateljica institucionalnog domaćeg teatra, jednu od ključnih osoba takozvanog novog kazališta na ovim prostorima i na koncu, vječni glas moderniteta na Akademiji dramske umjetnosti.

Možda je upravo iz takve mnogostrukosti želja stvoren osnovni nesporazum u i oko predstave «I konje ubijaju, zar ne?». Istodobno i kritika i podrška, točnije svjesno odustajanje od kritike koja je možda već zakašnjela i neučinkovita, čak i upitna, ona, najjednostavnije rečeno, pokušava osporiti Ples sa zvijezdama, dok ga rekreira na pozornici. Umjesto intimne drame na podlozi iscrpljujućeg i ponižavajućeg plesnog maratona iz vremena one američke Depresije, što izvornik jest, predstava Ivice Boban je nastavak prošlosezonske „Opere za tri groša“ koja je željela dokazati kako Brecht danas ništa ne znači, i iskoraka dokumentarizma koji je, na primjer, upravo ovu redateljicu proslavio u predstavi „Kako sada stvari stoje“.

Ne iznenađuju zato glumački proplamsaji, od Ivane Boban koja već dugo nije bila ovako scenski uspješna, ili Stjepana Perića koji izgleda i ponaša se kao da nije iz HNK što i nije i ne bi trebao biti, pa do bitno teatralnijih, a donekle i autoironičnih epizoda Alme Price i Mislava Čavajde. Ostali su u okvirima predstave, ali i drugim, manje vidljivim no značajnijim okvirima, dali najbolje od sebe, pa ovo zaista jest glumačka predstava u kojoj s izvedbene strane gotovo da nema lošeg ili barem neduhovitog mjesta. Čak se i poluprivatna pojavljivanja Ive Gregurevića ili Gorana Grgića, koji dolaze posjetiti show u svojstvu filmskih ili plesačkih zvijezda, mogu tumačiti kao donekle kvalitetni protuargument nedomišljenoj strukturi i razlogu same predstave.

Pritom ni dramaturško prelijevanje radnje, ispričane tako da je antiklimaks istaknut od samog početka, zapravo kontraproduktivan ukoliko je namjera bila zaista isprepadati gledatelje Big Brothera i Plesa sa zvijezdama naličjem kulture koju, time što je konzumiraju, zapravo i proizvode. A to je jedino što je moglo biti među časnim namjerama ove, čini se najveće ovosezonske produkcije Drame HNK. Ako je učesnicima ove predstave koji su u međuvremenu zaista i postali slavni na Red Carpet način, barem donekle sinulo što su i što zapravo rade u njoj, to je već nešto što zaslužuje pohvalu, ali riječ je ionako o zakašnjelom zaključku. Neki, osim toga, ionako nedostaju, dok su drugi prihvatili svoju priliku da ponovno budu zvijezde, jer su možda i predosjećali da u postojećem kontekstu niti ne može nastati predstava koja bi zaista nešto konkretnije rekla, o zvijezdama, nebu ili moralnom zakonu.

HNK je tako umjesto povijesne drame, natopljene sličnostima s današnjicom, ili pak socijalno angažiranog projekta, s „I konje ubijaju, zar ne?“ dobilo tek još jednu nedovoljno lošu dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta, i to samo nekoliko dana prije one „prave“. Neka i bude tako, ne bi to bilo prvi put, ali čemu onda fotografije beskućnika?

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Kazalište - godišnji pregled 2008.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici