Pijanistica - Dario Harjaček

27.11.2008. Print | Pošalji link

Iako se ne bi trebao, ili morao, ponašati tržišno, Teatar &TD ne zazire od lektirnih naslova.

Navodno je najveća prošlosezonska uspješnica upravo scenska verzija Dostojevskijevog „Idiota“, a odnedavno je slijedi i „Pijanistica“ Elfriede Jelinek u režiji Darija Harjačeka. Bez isticanja eventualnih sličnosti, kako u izboru proznog predloška tako i u razradi, ne treba zaboraviti kako time, zapravo, Teatar &TD obavlja i onu možda važnu prosvjetiteljsku funkciju kazališta u koju se, paradoksalno, zaklinju sve ostale kazališne kuće u gradu. Bitno je to napomenuti i zbog svih onih koji i dalje ne prihvaćaju teatar u Savskoj 25 kao relevantno mjesto hrvatskog kazališta ne samo jučer nego i danas.

Austrijska nobelovka nije bila česta gošća domaćih pozornica. Da nije bilo Paola Magellija i Željke Udovičić koji su u projektu „Ah, Nora, Nora“ u Dramskom kazalištu Gavella prije gotovo deset godina spojili Ibsenovu „Lutkinu kuću“ i nastavak kako ga je zamislila Elfriede Jelinek, bilo bi je malo pa ništa. Par citata u pokojoj režiji Olivera Frljića više naznačuje taj nedostatak nego što ga puni, ali nije riječ o mizoginiji jer ni ostatak strašne austrijske gomilice, od Turrinija, preko Jonkea i Schwaba do Mitterera nije prošao puno bolje. S druge strane, svaki od njih je dobio barem jednu izvedbu u najrazličitijim produkcijskim okvirima, i to prije kao dokaz otvorenosti repertoara nego kao rezultat sustavnijeg i hrabrijeg razmišljanja o istom. Lakše je, naravno, kopati po baštini ili kupiti inozemnu uspješnicu, po mogućnosti anglo-američku, nego se suočiti s izazovom gotovo susjeda koji svoju poziciju radikalno reinterpretira što pak, zbog kulturoloških sličnosti i zemljopisno-povijesne blizine, ovdje odzvanja poznato. Thomas Bernhard imao je nešto više izvedbi u Hrvatskoj, ali i on je sveden tek na smrznutu karikaturu, što je sudbina koja, čini se, čeka i Elfriede Jelinek, Nobelu unatoč.

U režiji „Pijanistice“ za polukružnu dvoranu Teatra &TD, Dario Harjaček poslužio se nekolicinom providnih trikova, što mu možda ni ne treba zamjeriti s obzirom na kompleksnost predloška ili ambiciju i hrabrost da se s njim nosi. Upečatljiva studija mizantropije, začahurenosti i ludila nije lagan zadatak niti za čitanje, dok pred dramatizatore postavlja nekoliko gotovo nerješivih problema. Zato i predstava vibrira između želje za čitanjem romana i igranjem predstave, ili drugim riječima, između namjerne suhoće i lapidarnosti autoričinih opisa, i redateljeve, a možda i glumačke želje za ekspresijom. Harjaček, uz pomoć dramaturginje Rone Žulj, zato dijelove „Pijanistice“ postavlja kao otvoreno čitanje proze u vidu glazbene kompozicije, i te smirene, koncertne scene djeluju uvjerljivije od inzistiranja na realizmu kako nasilja tako i pokušaja ljubavi, što je u ovom slučaju zapravo isto.

Polje otvoreno neodređenom podjelom i mekom granicom između likova i izvođačica, nudi više mogućnosti za interpretaciju od kojih je koncertna postava samo jedan od mogućih, ali ne i dovoljna, pogotovo kad na kraju mora sijevnuti i britva. Te konkretnosti, od haljine preko improvizirane opreme za sado-mazo igrice, predstavi više smetaju nego što joj daju na uvjerljivosti, a tako je i sa samom glumačkom izvedbom. Kad Nataša Dangubić, Jelena Miholjević i Marina Nemet ne stvaraju razornu buku svojim glasovima, očaj njihove pijanistice neusporedivo je snažniji i teži za gledatelja nego kad se nasilju prepuštaju i fizički, s obzirom da se u njemu ne mogu niti do kraja osloboditi niti zaboraviti da su u izvedbenoj situaciji. Rezultat je na trenutke i groteskan, što možda i jest jedno od točnijih čitanja predloška, ali po ostatku inscenacije, izrazito suptilnom korištenju glazbe i razrađenom dosjetkom s iscrtavanjem haljine kao mrtvog tijela na podu, čini se da Harjačeku to nije bio i željeni cilj.
Ipak, „Pijanisticom“ ne bi trebali biti nezadovoljni ni autori predstave niti ona publika koju neće privući samo činjenica da je riječ o najpoznatijem romanu nedavne nobelovke. Na implicitno pitanje o granici između mizantropije i autodestrukcije, ni bitno duže studije nisu još dale zadovoljavajući odgovor, pa ga ne treba tražiti niti od još uvijek ne potpuno profiliranog mladog redatelja. Uostalom, i u Hanekeovoj hvaljenoj i nagrađivanoj ekranizaciji „Pijanistice“ može se uživati samo ukoliko svatko pristane na svoj osobni komadić Erike Kohut.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Lydie Salvayre - književnica koja se inspirira iskustvom vlastite psihijatrijske prakse
Gostovanja na Gavellinim večerima
Scena Amadeo i ove godine ima ambiciozan program
Scena Amadeo ne odustaje od Gornjega grada
Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli
Park - Janosz Sikora
Dani satire - deja vu
Ana Lederer

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici