Polet - Jean-Claude Berutti

08.12.2008. Print | Pošalji link

Napokon je, čini se i Zagrebačko kazalište mladih dobilo predstavu koja bi mogla zadovoljiti apetite toliko različite koliko je različita njegova publika.

Koja istodobno zamagljuje fokuse suvremenosti i pretvara se kao da je iskopana iz  polustoljetne prašine, ali koja i dalje funkcionira u svakodnevnom kontekstu, i Hrvatske i Francuske.

Suradnja ZKM-a i La Comédie de Saint- Étienne i Théâtre de la Place-Liége počela je kao eksperiment, što je djelomično bila i odluka Jean-Claudea Beruttija da u različitim kulturama postavi isti tekst, „Polet“ suvremenog francuskog autora Gillesa Granouilleta. Rezultat je, bez obzira na kvalitetu francuske verzije, u svakom slučaju dobitak za ovdašnji repertoar.

Hrvatsko kazalište nije nesklono farsama, ponekad ih čak proizvodi i iz sasvim ozbiljnih namjera, zaboravljajući vlastiti farsični potencijal, no ovoga puta nije riječ ni o čemu sličnom. „Polet“ je, jednostavno, predstava koja na pravi način povezuje sve ono što se u ZKM-u pokušalo reći skakavcima, krijesnicama, noćima i njihovim pjesmama... o okvirima slike svijeta koju imamo o samima sebi i obitelji kao tvorbene jedinice društva i njegove najveće nesreće. S druge strane, izvedbom obiteljske drame-potjere Berutti je uspio spojiti čak i na prvi pogled nespojivo, na primjer ono što se htjelo „Victorom  ili djecom na vlasti“ i ono što se svojedobno postiglo izvrsnom „Jelkom kod Ivanovih“.

„Polet“ je naizgled mala i nevažna provincijska priča o sasvim običnoj obitelji sastavljenoj od potrošenih mizantropa, preljubnica, obijesnih adolescenata, takozvanih poštenih građana, požrtvovnih roditelja i luđaka. Te odrednice likovi izmjenjuju tijekom jednog dana u kojem se otkrivaju sve vrste i oblici strahova koji nisu samo malomišćanski, poput fobije od neuspjeha, od stranaca, od „žene, djece i kuće“, a naviše od samih sebe. No, Granouilletov komad nije samo to, da jest bio bi tek obračun. On je ujedno i uvrnuti zagovor obiteljske sreće, ljubavi i veza koje se ne mogu zaboraviti niti poništiti, i u toj dualnosti leži njegova prava ljepota. Opor i nježan istodobno, preko uvreda koje si dijele brat i sestra do prvih iskustava tjelesne ljubavi koju otkrivaju zapravo bratić i sestrična, on je čak i u naglašeno grotesknom dizajnu Rudyja Sabounghija, svakodnevna topla ljudska priča o usudu svedivom na jedna imperativ: izdržati!  Utoliko realno ima veći potencijal nade od slikovnica kojima je upravo ona na naslovnici ili od pamfleta zgroženosti koji u gađenju na kraju i sami potonu.

Obiteljski ručak i šetnja malim gradom djetinjstva, posjet roditeljskoj kući i gotovo usputno otkrivanje tajni koje su već odavno javne i nikoga previše ne iznenađuju, prizori su u koje autor ubacuje zbiljske situacije kao i komentare. Tekst se tako sastoji od izgovorenog i neizgovorenog – ispod kurtoaznog blebetanja pravi se dijalozi odvijaju u otvorenim monološkim detaljima izrečenim u pola glasa, onako kako se inače izgovaraju samo u stanju na korak od konačnog pucanja i više ili manje ritualne obiteljske svađe. Redatelju je ta dvostruka linija otvorila prostor za razvijanje karikaturalnosti, pa je svaki od likova pomaknut u prenapetosti, ali i za pokoji potpuno začudni izlet kao što je leteći prodavač  vjenčanica. Tako je stvoren cijeli svijet jednog malog grada i mali grad bilo gdje u svijetu, sa svojim incestima, premreženostima, javnim tajnama, manama, grijesima i malo vrline, ostavljene na rubu ili zatvorene u umobolnicu.

I ansamblu ZKM-a pogodovao je Beruttijev pristup, pa predstava nema lošeg glumačkog mjesta jer svatko na svoj klišeizirani ili originalni način postaje dio „takmičenja u kreveljenju“. Sreten Mokrović kao križanac suvremenog Willyja Lomana i Mockinpotta, napokon je pokazao razlog svojeg transfera iz Gavelle, ali nije zaboravio neke stare uloge. Ovoj je interpretaciji dodao i novu, kvrgićevsku gestualnu kvalitetu, dok akutnom mizantropijom svatkovića zapravo prezire samog sebe. Pomaže mu Ksenija Marinković u još jednoj od njezinih već poslovično pamtljivih ciničnih rola, iako je središnji monolog ovoga puta prepušten dojmljivoj Doris Šarić Kukuljica. I Marica Vidušić, kao izvanvremenska sonda predstave, ali i Urša Raukar, Barbara Prpić, Jadranka Đokić i Jasmin Telalović nezamjenjivi su dio ove uspješne slike koju obavezno treba gledati prije obiteljskog ili bilo kojeg drugog rituala. Samo da ne zaboravimo kakvi smo zaista.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici