Rozamunda - Ivica Buljan

12.12.2008. Print | Pošalji link

Je li uopće potrebno spominjati predstavu koja je dio veće cjeline, koja je nastala u sklopu radioničkog akademskog pedagoškog procesa i koja, možda i nevezano sa svime time, ima okus davno pojedenog kolača?

Možda jest, ali sigurno ne samo zato što je riječ o tekstu kontroverzne austrijske nobelovke.

„Rozamunda“ koja je gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu suradnje s francuskim i belgijskim teatrima, sama po sebi bila bi tek još jedan hod ugaženim postdramskim stazama gdje je eksperiment tek razrada zadana strukturom i kanoniziranim postupcima, dok se inovacija iscrpljuje u otkrivanje tekstova jedne nobelovke i to nakon što je to postala. Ipak, kao dio grandioznog projekta jednako ambiciozno ali i donekle iskreno nazvanog „Veliko gradilište Elfriede Jelinek“ koji je u sklopu svojih pedagoško-redateljskih angažmana u Francuskoj postavio Ivica Buljan, ona je razmjerno znakovit pokazatelj i jednog i drugog rukopisa. Riječ je ipak o tek komadiću neviđene cjeline, svojevrsnom rasutom teretu kojem samom ide na štetu ili korist činjenica da je postao mikrostruktura koja preslikava bitno širu sliku. Pa makar njezina svrha bila i polupedagoška - kako u nastanku, jer izvođači su ovom predstavom gotovo i diplomirali, tako i u gostovanju, s obzirom da se domaća kazališta, s izuzetkom Teatra &TD, ne usuđuju postaviti čak niti nobelovce ukoliko su nešto slabije prohodni i kontroverzni. Pritom nije riječ samo o Haroldu Pinteru.

A „Rozamunda“ zaista, baš kao i svojedobno „Babel“ na Eurokazu, iscrpljuje maštu gledatelja. Ako ne onu vizualnu, jer ipak nije riječ o bogatoj produkciji Burgtheatera, onda onu koja očekuje zagušenje količinom teksta ali ne i slika koje on nudi. Gustoća zato može biti kvaliteta koja odbija prije nego strategija šokiranja buržoazije kojoj je Elfriede Jelinek sklona, ali u jednoj od „Drama princeza“ ona je ipak sekundarna. Ili se barem takvom čini u režiji Ivice Buljana koji se zakvačio za sigurno namjernu sličnost ženskog lika i njezine autorice. Tom i previše jasnom vizualizacijom otvara se potpuno drugi problem u čitanju velikog dijela opusa ove autorice, ali i upada u aporiju interpretiranja umjetničkog djela kao autobiografije. Možda i nije riječ o pogrešnom čitanju, točnije onom koje autorica sama nije svjesno markirala, ali je ono takvo da, baš kao što su i, na primjer, komentari ekranizacije „Pijanistice“ nagovijestili, ne dopušta izlazak iz zatvorenog kruga svakoj daljnjoj refleksiji o djelu, a ne o autorici.

Neimenovana spisateljica ima problema sama sa sobom i svojim opnama, u čemu joj ljubavnik, nasilan, nježan, dominantan i submisivan uvijek u pogrešnim trenucima, pomaže naizgled malo ili nikako. Međutim, da nema njega, sama bi se ili ubila ili bi poludjela, dok joj komunikacija, čak i svedena na razmjenu monologa, ipak pomaže još jednom ispitati svoje namjere, ograničenja i žudnje. Na ovom posljednjem bazira se većina eksplicitnijih prizora „Rozamunde“, kao da je silovanje zaista ono o čemu piše Elfriede Jelinek, i to su mladi izvođači Jeanne Vimal i Richard Pinto, članovi ansambla Comédie de Saint-Étienne, morali izvesti gotovo doslovno. Nema ni u tome previše iznenađenja, a s obzirom da je predstava komornijeg tipa, ne može se dogoditi niti neki snažniji javni učinak takvog pokušaja provokacije.

Buljanova fascinacija iskazom, jezičnim materijalom kao fetišem koji nudi ili ne nudi poziv na scensku rekonstrukciju ali upornima daje satisfakciju u scenskom pokušaju rekreacije, i ovdje je prisutna. Zato se, između ostaloga, „Rozmundu“ može promatrati kao nastavak jednog konzekventnog redateljskog slijeda. Ipak, ni ovoga se puta ne može reći da je jezik Elfriede Jelinek uspio ugristi na onaj način kako ga ona osjeća. I u ovoj predstavi on najprije zatrpava i izvođače i publiku, što samo znači da mu je izvedbom, sasvim suprotno namjeri, stavljena brnjica.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Jackie' & 'Svinjac' - Ivica Buljan

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici