Putujuće pozorište Šopalović - Tomi Janežić

16.12.2008. Print | Pošalji link

Postoji već uobičajen ritual u zagrebačkim kazalištima kad gostuju srpski pozorištarci.

U dvorani gotovo da nema slobodnog pedlja, publika dolazi čak iz Rijeke ili Ljubljane, aplauz je dug i razdragan kakva god bila izvedba, i kasniji su kritički komentari uglavnom vrlo pristojni. Ipak, prošlo je vrijeme čiste fascinacije samom činjenicom da ovdje gostuju oni, kao što i ovdašnji pod normalno gostuju tamo, pa se može govoriti o nekoj vrsti normalizacije. Zato je i dolazak Ateljea 212 na ovogodišnje Dane srpske kulture bio događaj ograničenog učinka, daleko od simbolične geste i puno prije prvenstveno kazališni čin.

Osnovni razlog je izvanredni i već legendarni tekst Ljubomira Simovića „Putujuće pozorište Šopalović“, naizgled jednostavna priča u kojoj ništa nije jednostavno, a još je manje kad se kao redatelj potpiše Tomi Janežič. Slovenski  istraživač scenskog, najprije glume same ali preko nje i kazališta općenito, kao posljednje stanice nerealne realnosti prije one virtualne, u Simovićevoj je drami pronašao upravo ono čime se i sam bavi. Drama je smještena u provincijski gradić, konkretno Užice početkom Drugog svjetskog rata, gdje dolazi putujuća kazališna družina koja se  pravi da ne primjećuje kako se sprema igrati pod sjenkom vješala. Već iz početnih prizora jasno je da se glumci i njihova publika, svi zajedno koncentrirani na preživljavanje ali u bitno različitim kontekstima, točnije mentalnim sferama, neće smo tako složiti. Kad padnu i prve glave, jaz između zbilje i kazališta, ili života i umjetnosti, rastvara se u potpunosti, sve do jedne tragedije i jednog iznenadnog spasa.

„Putujuće pozorište Šopalović“ je apoteoza preživljavanju muza i kad govore topovi, ali i kritika bijega u bjelokosnu kulu kad je pod vlastitim, ili još gore, pod vratom bližnjega, sasvim konkretan, nekazališni nož. Rezultat u žrtvama je također znakovit, umire glumac koji za zbilju nije niti htio znati, dok preživljava jedan od onih koji bi popravljali svijet, možda i na tragu utopije.

Realistično postavljena, Simovićeva bi drama bila „samo“ to, ali u rukama Tomija Janežiča pretvara se u antispektakl moći, i nemoći, kazališnog djelovanja. Umjesto ekspresivne glume, jednog od uzroka predrasude o superiornosti bilo kojeg nacionalnog, pa i srpskog glumišta, podjela u kojoj ima i prvaka i legendi, od Vlastimira Đuze Stojiljkovića preko Borisa Isakovića do Svetozara Cvetkovića i Isidore Minić, igra bez snažnih dramskih akcenata, gotovo na rubu čujnosti. Na skučenom prostoru, između tribina i gledališta, Janežičev minus-postupak svodi na nužnu gestu i snalaženje s rekvizitom, pomalo nalik na čuvenog Schillingovog „Galeba“, ili, ali tek uvjetno, na Medvešekovu režiju „Našega grada“. Tomi Janežić proslavio se takvim ogoljavanjem kazališta na bitno, i da su Šopalovići ostavljeni samo na tome, predstava bi bila prijemčivija i možda lakša, ali Janežić ne bi ostao istraživač kakav želi, a vjerojatno slijedom neke unutarnje potrebe, i mora biti. 

Umjesto zatvorenog sustava ponudio je spoj nekoliko njih, pa dok igri oduzima svaku vezu sa zbiljom, istovremeno iznad nje gradi cijeli stroj koji poništava kazalište kao posvećeno mjesto gdje se svijet objašnjava. Ovdje ga je prvenstveno zanimao prodor zbiljskoga, pa predstava počinje dokumentarnim snimkama ratnih zločina iz onog rata, dok se tijekom nje pojavljuju zvučni zapisi svjedočanstva iz ovog. Telefonistica Ateljea 212 izgovara didaskalije, inspicijent je na sceni zajedno s glumcima i glasno ih poziva dok oni izlaze iz uloga i vraćaju se u njih pod najobičnijim bijelim svjetlom. Ako je zadatak kazališta nevidljivo učiniti vidljivim, postupak Tomija Janežića opravdan je, ali nije dosljedan jer se, dok pokušava prizvati konkretno, stječe dojam da se zapravo i publici obraća kao da je i ona samo još jedna kazališna iluzija. Ili, još gore, da je pristankom na kazališnu iluziju zaboravila ono što je ostavila vani, pa joj treba ponoviti baš sve, od leševa u Auschwitzu do Internacionale koju, očuđujućim efektom, pjevaju spavači u gledalištu.

Cijelo vrijeme prisutan u izvedbi koja jako želi pokazati da ništa ne skriva, kao kolega, supatnik i suradnik, ali i kao demiurg koji opsesivno kontrolira svoje djelo, redatelj je u svojoj upitanosti nad problemom realnog u kazalištu zaboravio sasvim svakodnevnu činjenicu. Unatoč potresnim prizorima, zbilja u kazalište provaljuje već i običnom zvonjavom mobitela.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dani satire - komentar drugi
Posjetitelj - Ljiljana Todorović
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Dani srpske kulture 2008.
'Tendenciozno aktivistički' Dani srpske kulture
Međunarodni fetival malih scena Rijeka 2008.
Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli
Delirijum tremens - Goran Marković
Dani satire - deja vu
Biljana Srbljanović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici