Brana - Mateja Koležnik

22.12.2008. Print | Pošalji link

U nevoljkosti zagrebačkih repertoara, i kad to nema veze s predblagdanskom depresijom, čak je i suvremena dramaturgija, ili drama, izuzetak koji treba dočekati raširenih ruku.

Ne događa se baš toliko često da neki svjetski hit uspije probiti zidove koji čuvaju zaspalu domaću pozornicu da bi ovdašnja publika mogla biti zahtjevna, ukoliko nije riječ o poluprivatnoj ili privatnoj inicijativi. Zato, kad se između Shakespearea, Čehova i na primjer, Gogolja pronađe i nešto suvremenije, čini se da je razlog za slavlje dovoljan. No, ipak nije tako, jer konkretizacija inozemnih uspješnica na domaćim pozornicama rijetko kad prelazi rampu, ponekad čak i na način koji nema veze s mitom o navodnom nepostojanju ovdašnje kazališne režije.

Kad već nema kvalitetne domaće, ili se barem misli da nema jer se pravim šansama nije, ili nije još dalo i pravu šansu, Dramsko kazalište Gavella ponovno je posegnulo za provjerenom rukom slovenske gošće Mateje Koležnik. Specijalistica za sitni glumački i inscenacijski vez, u istom je kazalištu ostavila nažalost nedugovječan „Lom“, predstavu koja se sastoji od niza preciznih glumačkih studija monologa, i u realnoj blizini publike na Sceni Atrij one su imale i više smisla od ansamblu iz Frankopanske prijeko potrebne, glumačke škole. Sličan princip primijenjen je i na „Brani“ Conora McPhersona, s oduzimajućom činjenicom velike i ipak pomalo od gledališta odvojene scene i koliko-toliko ipak konzekventne radnje koju se, unatoč strukturi teksta, ipak ne može svesti tek na niz monologa.

Pomalo nepravedno svrstavana u val takozvane nove europske drame, i potpuno nevezana s njezinim podnaslovom koji spominje i tjelesne tekućine, „Brana“ je tekst iz susjedstva u kojem bi se domaći kontekst lakše trebao prepoznati od mnogih zapadnoeuropskih koji su je već proglasili jednom od antologijskih drama ne samo devedesetih godina prošlog stoljeća. Njezin je izvor provincijalni blues, ili ona specifična kombinacija whiskeyem i tamnim pivom uzrokovanog veselja, te katoličanstvom i pripadajućim osjećajem dužnosti deprimiranog kraja svijeta. Domaćem korisniku osjećaj je poznat, ne samo zato što se u Hrvatskoj tako žustro i predano slavi St. Patrick's Day.

Ali „Brana“ ipak ne govori samo o tome – ispod njezine površine krije se struktura koja na poseban način objašnjava kazalište, i danas ali i kazalište uvijek ili oduvijek. Nimalo suvremeno, ali možda baš zato i vrlo suvremeno, čak i kad se zaboravi melankolično tragedijski osnovni ton McPhersonovog teksta, iz strukture se čita želja za pričanjem priča i sagledavanjem njihovog učinka. Prepričati zato ovaj komad značilo bi reći da nekoliko izgubljenih ljudi ne zna koliko su izgubljeni sve dok se ne susretnu sa zbiljom, koja je ponovno, na kazališnoj pozornici ali i izvan nje, tek priča s početkom i krajem, i ponekim zastrašujućim detaljem. Gledatelji se mogu podijeliti na one koji će pratiti osjećaj i one koji primjećuju strukturu i zavodljiv ton kojim McPherson ponavlja najstarije obrasce pisanja za scenu, fingirajući suvremene likove koji jedva skrivaju svoju arhetipsku prirodu. Hvalisava kukavica, namrgođeni melankolik, vedri i ne previše bistri mladac i na kraju jedan previše zatvoreni jurodivi, zapravo emocionalna sonda cijele predstave, muški je dio podjele, dok ženski drži samo jedan lik, tek naizgled ključan u razvoju radnje, ali zapravo jednako sporedan kao i ostali.

Mateja Koležnik tvrdi da je u Frankopanskoj pronašla pravu podjelu za Branu, no uspjelo joj je tek skicirati iz ponuđenog materijala, pa nije čudno da Ozren Grabarić briljira kad je dobio zahtjevnu ali i zadanu rolu psihički izazvanog pozitivca, kao i Dražen Kühn u ulozi sućutnog ali naglog, uvjetno rečeno, negativca. Obojica drže predstavu i tvore podlogu za tek korektne varijacije Ksenije Pajić, Svena Šestaka i Svena Medvešeka, jednako ilustrativne kao i scenografija koja bi bila realistična onoliko koliko od realizma želi pobjeći. Mainstream predstava vjerojatno i treba tako izgledati, no čini se da bi glumci trebali ove kostime, baš kao i ove uloge, malo duže nositi kako bi im zaista i pristale. Zbog toga Brana i nije puno više od konstrukta o čijoj se strukturi može razgovarati, ali koja ostaje zaboravljena na pozornici tog trenutka kad se spusti zastor.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Završio Pula film festival 2009.
Pula Film Festival raspodijelio nagrade bez kalkuliranja
Pula film festival nudi ove godine čak 10 domaćih igranih filmova!
Počinje Pula film festival 2009.
Mateja Koležnik ponovo režira u Zagrebu
'Brana' u Gavelli
Tomaž Pandur 'Kaligulom' otvara novu sezonu Gavelle

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici