Posjetitelj - Ljiljana Todorović

02.01.2009. Print | Pošalji link

Jedan od fenomena koji su obilježili kazališnu 2008. u Zagrebu sigurno je i navala gostovanja iz Srbije.

Ono što je nekada bio eksces, ili razumljiv potez samo kad je bila riječ o, na primjer, Danima srpske kulture, postalo je svakodnevnom, uobičajenom činjenicom. Gavelline večeri bile su poligon za otkrivanje produkcija iz susjedstva, a čini se da one nisu iznimka nego da će Dramsko kazalište u Frankopanskoj sve češće biti domaćin svojim istočnim pandanima – od JDP-a, preko Ateljea 212 do na primjer Beogradskog dramskog i tako dalje.

Iako svaki novitet daje određenu mogućnost usporedbe, a time i eventualnog poboljšanja, fasciniranost srpskim kazalištem možda je baš splasnula kad su se stvari normalizirale do te mjere da više nije neobično vidjeti, na primjer, glavnu postavu Otpisanih na pozornici u Zagrebu. Zato je od onog pljeska Ljubi Tadiću u Rijeci do današnjeg smirenijeg pogleda na Vojislava Brajovića i Dragana Nikolića moralo proći nešto manje od skoro cijelog desetljeća.

Nekadašnji Tihi i Prle danas su ljudi u godinama, s velikim karijerama koje uključuju i ministarska mjesta, no sijede kose i brade ipak su djelomično i tek kazališna šminka, baš kao što je to i neizbježna cigara. U Zagreb su došli s produkcijom Ateljea 212 starom dobre tri godine, komadom „Posjetitelj“ francuskog autora Eric-Emmanuela Schmitta u režiji Ljiljane Todorović, tekstu koji, najjednostavnije je to tako reći, predstavlja susret Sigmunda Freuda s onostranim u koje ne zna da li vjeruje ili bi li trebao vjerovati.

Biografsko u drami nije uvijek znak zastoja u imaginaciji, jer u krajnjoj liniji ni sama drama bez biografskog ne može, pa je korištenje takozvanih zbiljskih likova u autorskom djelu sasvim legitimni čin koji ponekad daje i bolje rezultate od čistih izmišljaja. Naravno, u drami Eric-Emmanuela Schmitta Sigmund Freud nije sa baš tako morao zvati, pa bi svejedno bilo jasno da bečki psihijatar opružen na vlastitom kauču i nije nitko drugu nego baš otac psihoanalize – analitičkom glavom i prepoznatljivom bradom. Djela francuskog autora gotovo uvijek na sličan način crpe iz zbilje, i redovito u središte zbivanja postavljaju historijsku osobu, samo zato da bi preko njezine legende, ili u malo manje spektakularnom smislu, općepoznatosti, prepisale neki suvremeni fenomen u dramski materijal zavidne lucidnosti i komentara. Bio to Denis Diderot, Poncije Pilat ili čak Adolf Hitler, Schmittu ne predstavlja problem potopiti ih u sasvim privatne zbrke, u kojima oni ipak ostaju ono što jesu, ili kakvim ih povijest pamti, dok istodobno rješavaju ili tek postavljaju opće probleme iz prirode odnosa ljudskog sa samim sobom. Zato i posjetitelj kod doktora Freuda možda jest, kako tvrdi, Bog, ali možda je i samo mentalni bolesnik koji stavlja na kušnju psihoanalitičko suzdržavanje od religioznih koncepata, čak i u Beču krajem tridesetih godina kad Židovima može pomoći još jedino nebeska intervencija.

Znajući da u tom, kao i u mnogim drugim slučajevima Bog ili ne postoji ili je cinik, Schmitt ga gradi od fejdoovskih ulazaka kroz prozor i skrivanja iza zastora jednako kao i od heurističkog dijaloga kojim se oprimjeruju religijska i antireligijska uvjerenja, s tim da taj takozvani Bog Dragana Nikolića nekako uvijek ima prednost, čak i kad ne želi stvarati čuda. Ono se ipak dogodi, jer nacist na kraju odustaje od progona a Freudova kći biva puštena iz istražnog zatvora. Ostaje međutim pitanje je li to baš bila intervencija odozgo, ili možda ipak sa strane. Ili je jednostavno riječ o Sudbini, u koju se vjeruje u nedostatku boljeg opravdanja za sve ono što smrtnici rade ili propuste napraviti.

Priča je ipak samo pokriće za izvrsne dijaloge, koje Schmitt kao da je pisao na mahove, jer se njihova konzistentnost iscrpljuje pa se unutar pojedine scene gotovo čuju cezure, kao između poglavlja. Realistična režija pritom ne pomaže, jer Ljiljana Todorović vjerojatno nije ni mogla niti htjela obuzdavati velikane, a trebala je, pogotovo Brajovića koji Freudov očaj i žudnju za dimom cigare boji širokim potezima patetike, vjerojatno samo zato da bi Nikolić mogao ostati hladan i siguran u sebe, kako je to uvijek s onima koji tvrde da su Bog. Zato je, puno više od glumačkog uspjeha, važnije da je upravo ovakva predstava gostovala u vrijeme božićne histerije. Barem kao izravni dokaz političke korektnosti prema manjini koja ne vjeruje.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Nije kraj - Vinko Brešan
Kazalište - godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici