Švejk u Drugom svjetskom ratu - Diego de Brea

20.01.2009. Print | Pošalji link

Češki humor zaista je nešto posebno.

Od šibice koju se ugašenu vraća u kutiju sve dok jedna nedovoljno ugašena ne spali hlače i dobro oprlji muda, preko pečatiranja ženske stražnjice kao ultimativnog zaloga seksualne napetosti, ili možda ipak samo predigre, do višestrukog sudara sa stupom. Neki bi to zvali inteligencijom, točnije manjkom iste, neki tek providnim štosovima, a neki jednostavno kvalitetnom podlogom za animirani film o dva majstora koji su sami sebi dovoljni. Donekle je zapravo sramotno svoditi cijele nacije na fenomene, pa ako nije istina da dok drugi imaju seks, Britanci imaju termofore, onda se ni češki humor ne može svesti tek na izostanak revolucije, svjetske ili kućne svejedno. Uostalom, i sami su Česi to 1968. sasvim zorno pokazali.

«Dobri vojak Švejk» Jaroslava Hašeka može izdržati takvu kritiku. Između ostaloga i zato što on u principu i nije obrana češkog modela, bilo humora bilo otpora represiji, nego je tek jedan od načina kako se kvalitetnom satirom može sačuvati glava i istodobno napisati jedan od najcitiranijih likova u književnoj povijesti. Idiotizam možda jest bolest, ali je ponekad i lijek, i to čak lijek protiv smrtonosne bolesti kakva je rat. Bertolt Brecht ga je tako i shvatio, ali za njegovog «Švejka u Drugom svjetskom ratu» nije bilo razumijevanja. Ni 1943., kad je nekako prošlo vrijeme za šalu, a uglavnom niti kasnije kad je u opusu ovog važnog autora zasjenjen lektirnim klasicima i teatrološkim uputama za vjernike. Polovična obrada Hašekovih pripovijetki s glavnim antijunakom, kradljivcem i preprodavačem pasa Josefom Švejkom, u prepisivanju je izgubila na uvjerljivosti, pa je logično pitati se koliko je uopće ima danas.

Slovenski redatelj Diego de Brea i uprava Satiričkog kazališta Kerempuh smatrali su da ipak ima smisla postavljati taj manje poznati dio opusa velikog B.B.-a. Teško je reći, međutim, što ih je više privuklo, ponovno Brecht kao uzdanica repertoara i jedno od rijetkih mjesta gdje on izgleda uvjerljivo, ili pak mogućnost da se ruga na način Renea i ostale ekipe iz serije «Alo, alo». Jer Brechtov Švejk, ovakav kakav jest, okljaštren s kraja i ne pomaknut iz birtije «Peharčeku», i nije više od toga. Umjesto smiješnog tenka, ovdje je okidač pas, ali stvar je gotovo ista. Naravno, i prozni izvornik i dramska obrada naginju ruganju, i s ruganjem u Kerempuhu - upravo zato što jest riječ o barem nominalno satiričkom kazalištu - ne bi smjelo biti problema, ali se problem pojavljuje u nedorečenosti onoga što je redatelj htio ovom predstavom.

Sklon jakoj gesti i stiliziranim okruženjima, Diego de Brea u tekstu nije pronašao pravi materijal, pa je počeo dodavati. Najprije kostime i masku, zbog čega većina običnih Čeha izgleda upravo kao karikatura Židova, i to ona vrsta političke karikature koja ispituje granice političke, ali i svake druge korektnosti. Čini se da je upravo ona najviše zanimala redatelja dok je slagao ovu predstavu, jer je u hodu odustao i od Švejka i od Brechta, i na njihovim ostacima izgradio najobičniju kazališnu farsu, s pjevanjem, pucanjem, lascivnostima i gomilom, jednostavno rečeno,  bedastoća. Ideju je prihvatio i priliku najbolje iskoristio Janez Škof, jedan od najzanimljivijih slovenskih glumaca sad već srednje generacije kojeg zagrebačka publika možda pamti kao upravo genijalnog Ubuja u čuvenoj predstavi Vite Taufera. Zarađenu reputaciju on je i opravdao, pa u Kerempuhu jednostavno zauzima cijelu scenu, i djeluje iz pune širine svojeg mimskog i gestualnog arsenala. Na istom tragu, ali ne toliko ekspresivno funkcionira i Borko Perić, dok Hrvoje Kečkeš u naslovnoj ulozi kao da uopće ne postoji, baš onako kako se i očekuje od poštenog Čeha u ratnom okruženju.

Brecht negdje između kabarea i vodvilja ili pak farsa kojoj je izmakao kritički potencijal, najbolji je opis «Švejka u Drugom svjetskom ratu». Riječ je o predstavi koja neće postati vrhunac sezone kojim Satiričko kazalište Kerempuh ispire grijeh ostatka repertoara, ali neće zadovoljiti ni njegovu stalnu publiku jer u prekratkoj predstavi ima premalo humora, a previše beznačajne histerične dreke i kaotičnog gibanja. Scenska sloboda koju je ponudio de Brea možda terapeutski djeluje na Tarika Filipovića, ali ne i na one koji to gledaju.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici