Carstvo radosti - Miran Kurspahić

26.01.2009. Print | Pošalji link

Globalno medijsko selo ima prednosti i mana.

Jedna od prvih je da je danas brže jasnije što nam se zapravo događa. U druge ulazi činjenica da o globalnim geopolitičkim procesima, kako onim iznad tako i onima ispod žita, svoje mišljenje može imati baš svatko. Izrael i Palestina, Grozni i Gori, tečaj, stečaj, zamijenili su jutarnje razgovore uz kavu o „ženi i djeci“, a da pritom nisu stvorili i svijest o odgovornosti, nego tek materijal za ispiranje usta i mozga. Zato između Red Carpeta i Lica nacije, ili Speakers' Cornera i Radio Ringa, i nema prevelike razlike – oni koji bi trebali, a možda i morali nešto reći govore to na način sve sličniji onima koji bi trebali šutjeti. Ili ostati na Simoni i Severini.

Pritom ni djeca nisu zaštićena, pa su odlučila progovoriti, i to u kazališnom mediju ali kroz formu dječje emisije. Riječ je o novoj predstavi Mirana Kurspahića u Teatru &TD, bajkovitog naslova „Carstvo radosti“. Kad je prošlog proljeća izašao s premijerom svoje obrade Shakespeareovog „Koriolana“ kao interaktivne igrice koja podsjeća na slučaj Korade koliko i na sve ostale domovinske ratnoprofiterske priče, bilo je jasno da nekadašnji pobunjenik s Akademije dramske umjetnosti neće tek tako napustiti koncept oživljavanja sasvim konkretne zbilje u kazalištu. Međutim, dok je poveznica bila bliska, a struktura ipak naslonjena na dramski tekst neupitnog klasika, rezultat je bio bitno uspješniji nego ovoga puta.

„Carstvo radosti“ je čudni križanac između televizijske emisije za djecu, poučne slikovnice za odrasle i krajnje ciničnog kazališnog odgovora na obje forme. Ono što se na malim ekranima javne televizije odvija u prijepodnevnim satima već je dovoljno strašno samo po sebi, dok s druge strane poplava dokumentaraca koji nam objašnjavaju kako sada stvari stoje također postaje sve bolnija, ne samo u svojoj primarnoj svrsi otvaranja očiju. S Kurspahićem se zato treba složiti da sve to zaslužuje kazališnu obradu, ali problem je u načinu kako on svoju ironiju gradi oko velikih tema i malih formi. „Carstvo radosti“ nije drugo nego onaj Imperij o kojem su pisali ozbiljniji od njega, u kojem vladaju nafta, dolar i licemjerni upravljači njihovih tokova, i dobro je ponekad stvari svesti na banalnu mjeru. Tako je, ako već treba ići u detalje, Nataša Dangubić gospođica Barella, ili bačva nafte, kojoj se istodobno upucavaju Sven Jakir kao kauboj Dollar i Dino Škare kao Euro slabo prikrivenog nacističkog nagnuća, ali s bitno manjim brojem bojevih glava i nosača aviona. Pokoji od njihovih susreta duhovit je, na nužno na najbanalnijoj razini, ali sveukupni se cinizam ove predstave iscrpi na gotovo osnovnoškolskoj imaginaciji, dok je kabaretski dio, kad nije riječ o prepjevima, neuvjerljiv i iritantno neduhovit. Čak i ako pokriće jest u debilizmu koji se širi s malih ekrana kad vjerujemo da podmladak gleda nešto što se gordo zove „obrazovni program“.

Mirana Kurspahića i dramaturginju Ronu Žulj zvijezda besmislica nije do kraja pogodila, iako im zbilja jest išla na ruku. Tijekom rada na predstavi zaista se dogodila globalna kriza, u Sjedinjenim Državama predsjednik je postao Afroamerikanac, a i plina je sve manje. Utoliko oda fosilnim gorivima ima smisla, ali sama predstava bitno manje. Ono što u njoj zaista jest zanimljivo pojava je nove zvijezde hrvatskog glumišta, djevojčice Dore Bošnjak koja će, ako zadrži ovdje pokazanu razinu koncentracije, jednog dana zaista moći birati hoće li biti prvakinja nacionalnog kazališta ili najbolja TV voditeljica. Pored nje, pažnju plijeni i sasvim osobna i mala priča o Boži, razočaranom i alkoholiziranom televizijskom voditelju nižeg ranga. Upravo maestralno igra ga Dean Krivačić, i ne zadržava se samo na otporu strukturi emisije, pravilima ponašanja u studiju ili odnosu s publikom. Kao takav, on postavlja model neuspjele pobune protiv gluposti automatiziranog smijeha, pljeska i svega ostaloga što publika mora raditi na snimanjima sličnih programa. S jednom razlikom - u TV studiju publika je plaćena, u Teatru &TD ona plaća za izvedbu „Carstva radosti“. Tko joj je kriv!

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici