Ilijada 2001. - Filip Šovagović

31.01.2009. Print | Pošalji link

„Savršena besmislica“, reći će jedni, „novi smjer Dramskog kazališta Gavella“, reći će drugi, i svi će biti u pravu iako će Filip Šovagović znati da nisu.

Jer iako bi bilo poželjno da „Ilijada 2001.“ jest naznaka mogućnosti barem malo drukčijeg programskog usmjerenja navodno najjače institucije dramskog teatra u zemlji, ona je najprije eksces, dopušten vjerojatno zbog spisateljske reputacije i osobne karizme njezinog autora. Autorski rad Filipa Šovagovića zato ima puno pravo biti na pozornici Gavelle, iako je u njegovom nastanku i plasmanu učinjeno nekoliko bitnih i znakovitih pogrešaka.

Svoju je nepočešljanu zbirku više ili manje razvijenih prizora, fragmenata dijaloga, snomorica ili zamišljenih introspekcijskih monologa Šovagović ljetos provjerio nastupajući u monodrami, ili bolje rečeno, stand-up komediji „Stanje nacije“. Iako je i tad bilo onih koji nisu mogli podnijeti količinu ironije, improvizacije i onoga što tek neupućeni smatraju elementarnim nepoštivanjem publike, originalni je glas iz sumorne domaće zbilje zvučao autentičnije nego ovih dana s pozornice kazališta Gavella. Zato izostanak smijeha u ključnim prizorima „Ilijade 2001.“ manje ili uopće ne čudi, jer to je rezultat dugogodišnje repertoarne politike koja čak ni, također Šovagovićevim, „Ptičicama“ nije dala da polete na način kako je zamišljeno i kako je moguće. No, nije problem samo u publici, koja u krajnjoj liniji, uvijek ima pokriće da u onome što plaća da gleda pronađe ili ne pronađe, kako se to lijepo kaže, nešto za sebe. Čini se puno gorom dijagnoza da je gotovo isti tekst u režiji autora funkcionalniji u primitivnoj monodramskoj maniri, i u kontekstu hrvatskog glumišta napokon jednoj neskrivenoj čvrgi, nego u punom produkcijskom zamahu institucije. Ta činjenica više govori o načinu kako se teatar radi unutar bastiona domaće kazališne zadanosti, nego o tome koliko je Filip Šovagović zaista vješt pisac i redatelj.

Samo još legende o domaćem kazalištu spominju neku vrstu zajedništva između autora, točnije kreatora scenskog čina i konkretnih izvođača, onih koji u znoju lica svog ili s ciničnom grimasom i ne baš svaku večer izvode nešto što ih se sve manje tiče. Danas je tako zajedništvo sve teže postići, a jedan od rijetkih koji i dalje u njega vjeruje, pored Saše Anočića i Renea Medvešeka, ne slučajno također glumaca koji su se prihvatili režije, je i Filip Šovagović. Zadržavši taj „jedan među jednakima“ stav, zapravo je dopustio da i on i njegov tekst budu „gavelijanski kastrirani“, što jest hrabri a možda i plemeniti čin samožrtvovanja, ali i žrtvovanje bi trebalo imati neki cilj. On je ovdje izgubljen, jer „Ilijadom 2001.“ neće biti zadovoljni ni pretplatnici niti oni koji će u Gavellu doći isključivo zbog toga što je riječ o tekstu Filipa Šovagovića koji je sam i režirao. Prvi su možda cijepljeni protiv duhovitosti ili previše oguglali na zbilju da bi ih njezina suptilna rekonstrukcija i dekonstrukcija dotaknula, dok drugi imaju previše razloga da čak i u ovoj predstavi jednostavno vide premalen iskorak da bi se zaista takvim mogao zvati. Šovagović je, ukratko, dopustio da mu se dogodi Gavella, ne Branko nego Dramsko kazalište, umjesto da se on dogodio njemu.

Nije moralo tako biti, jer „Ilijada 2001.“ pokazuje naznake da je mišljena i po dubini, jer predložak nipošto nije samo birtijaška „šala i pošalica“, niti je način kako je postavljena tek dosjetka nekoga tko ima snažnu želju za režijom. Pored izuzetnog videa Josipa Viskovića, najveća joj je kvaliteta depresivna atmosfera. Ona se ne mijenja od prizora „kućne idile“ obitelji Arterija Fraza Vraza Filipovića, kojeg donekle uvjerljivo ali i gorljivo igra Janko Rakoš, ili kazališnog kafića gdje se s izostankom karijere i talenta bori ovoga puta uvjerljiva Ivana Bolanča, u podjeli nejasno potpisana kao S. Habib. I ostatak ansambla na pozornici funkcionira naizgled poluprivatno, što bi svaki drugi redatelj osim kolege Šovagovića teško postigao, i tako zaista daje sliku traumatizirane, ili „sindromirane“ zbilje gdje kolektivno nezadovoljstvo i očaj metastaziraju u cinizam ili ludilo. Ali to više nije ona ironija, doduše također na granici svijesti, koju piše Filip Šovagović, nego njezini ostaci. Najzahvalniju ulogu pritom ima Ranko Zidarić, u prepoznatljivoj persiflaži gostujućeg redatelja, ali i u ostatku predstave kad govori slovenski iako ne zna zašto. Bilo bi bolje da je, umjesto na bombastičnim najavama o Isusovim klempavim ušima, Filip Šovagović inzistirao upravo na takvim dijelovima svojeg obračuna sa zbiljom.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Gavelline večeri 2009.
Filip Šovagović
Život je gluh - Filip Šovagović
'Ilijada 2001.' - nova predstava Filipa Šovagovića
Ilijada 2001. – hrvatska zbilja na način Filipa Šovagovića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici