Macbeth After Shakespeare - Ivica Buljan

05.02.2009. Print | Pošalji link

Sklonost interpretaciji, i sloboda u toj sklonosti, jedna je od osnovnih karakteristika umjetnosti koja živi od „druge“ umjetnosti.

Iako se kazališni redatelji i dramski pisci ponekad i slažu, ponekad im se dogodi i temeljno nerazumijevanje htijenja, ili pak taštinske, a time i suštinske, želje za prvenstvom. Nepovredivi izvornik, dramski tekst ili tek predložak, kako god se odnosili prema napisanome, ono ipak ostaje materijalom koji se mora izgraditi iznova, od čitaćih proba do izvedbe. Nadgradnja tako nije pitanje stava, nego očiglednosti, i zato je izlišna svaka dvojba oko toga tko koga prepisuje kad Ivica Buljan nastavlja Heinera Müllera koji pak piše obradu Shakespearea. Da je „Macbeth After Shakespeare“, nova produkcija ljubljanskog Mini Teatra i zagrebačkog Novog kazališta koja je gostovala u ciklusu Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih, samo to dotaknula, već bi bila vrijedna pažnje.

Iako je imao problem s postmodernizmom, pa je čak jednom izjavio da poznaje samo jednog postmodernista – modernističkog pjesnika koji radi u pošti, Heiner Müller nezaobilazna je činjenica još uvijek suvremene drame i kazališta. Kao i svaka takva, premalo je prisutna na domaćim pozornicama, jer se ovdje, naravno, nikome ne da zezati s navodno teškim i  neprohodnim komadima. S druge strane, Ivica Buljan upravo takve i traži, iako ni do danas zapravo nije jasno je li riječ tek o uglavnom praznoj niši u kojoj se lakše pozicionirati, osobnom interesu ili programskoj težnji za drukčijim izborom predloška i posljedičnoj  mogućnosti drukčijeg pristupa. Ako je prvi razlog dio legitimne tržišne strategije, a o drugom se ne raspravlja jer je riječ o ukusu, s ovim trećim Buljan ima sve više problema. Postoji, možda i floskula, da umjetnik ima jednu dobru ideju, a ako ih ima dvije onda je genijalan, pa je zato gotovo bespredmetno koristiti argument o „već viđenom“, no u nekoliko posljednjih produkcija čini se da Buljan kao da ni ne želi izaći iz svog zatvorenog polja. Još od Koltesovog „Dana umorstava u povijesti o Hamletu“, pa preko „Pijanog procesa“ sve do Müllerovog „Macbetha“, neke sastavnice rukopisa ovog novokazališnog redatelja postaju ne samo zaštitni znaci, nego prerastaju u dominantu, čak i sveukupni razlog pojedine produkcije. No, riječ je vjerojatno o svojevrsnom potpisu, pa treba pristati na model koji akademskim glumcima, iako poprilično mladim, daje izvedbeni kalup naturščika, uz obavezu urlanja, nekritičkog intenziviranja geste, polugolog skakutanja i trajne želje za fizičkim obračunom, ili  hrvanjem kojem nedostaje još samo blato.

U ovakvom „Macbethu“ te zadanosti, međutim, nose i određeni smisao, jer umjesto povijesnih kronika kakve je pisao Shakespeare, Müllera prvenstveno zanima kritika svake militantne vlasti, one koja dolazi do pozicija moći isključivo argumentom sile, a na njoj ostaje zato što je jedini pravi smisao vlasti – ostati na njoj. Koga je točno istočnonjemački dramatičar opisivao, danas je teško reći. Ivica Buljan je, međutim, odao svojevrsnu počast jednom od svojih uzora Pasoliniju i njegovoj trajnoj opsesiji nepismenim fašizmom pa je Macbethovoj kliki dao da pjeva „Bandieru neru“. Umjesto dvorskih boljih običaja, ovdje se tako nudi nešto nalik scenskoj inačici „Oza“, jer škotski vladar i njegova svita, u miru kao i u ratu, funkcioniraju najprije kao banda – zabavljaju se tako da kao psi reže jedni na druge, a svaku povredu nepisanog kodeksa sankcioniraju grupnim silovanjem.

Kao u nedavnom „Kaliguli“ Tomaža Pandura, i ovdje efektna inscenacija ipak ne može prikriti nekoliko osnovnih dramaturških problema. Htjela - ne htjela, Shakespeareova je verzija ipak i zagovor neke vrste savjesti, ili barem metafizičke pravde, pa kad se izbace vještice i prikazanja, ludilo ostaje nemotivirano. Iako i Milena Zupančič i Marko Mandić zaista jesu prvoklasni izvođači, u tim ključnim trenucima ostaju scenični ali ono što bi trebali biti postaje prazno i neuvjerljivo, kao serijski ubojice ili ratni zločinci bez ideologije koji se onda pred porotom odjednom počnu kajati. Smrt takvog Macbetha i njegove Lady onda je također nevažna, pa se čini da je želja ove predstave bila tvrditi da su ubojice proizvod svoje okoline, a njihova drama banalna. No, što je onda s leševima od kojih grade svoj tron? Žrtve ne mogu emigrirati, a ne mogu se ni rezignirano vratiti u Englesku.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici