Mistik revolucije brije se dok ona jede svoju djecu

30.06.2007. Print | Pošalji link

Ovogodišnji Eurokaz pokušava, svojoj poetici dosljednim sredstvima, donijeti usustavljeni diskurs koji bi u javnom prostoru otvorenom gestom realizirao višak mišljenja o onome što je Josip Broz i njegovo vrijeme ostavilo u nasljeđe.

Novokazališni postupci, međutim, sudeći po prvih par produkcija, nisu u rangu onih koji se prezentiraju kao već kanonizirane prakse, na primjer svjetskog kazališta, ali su s druge strane već kanonizirane u sebi. Kako je velika tema ovog izdanja Festivala novog kazališta «vrijeme samo», od pojedinih se dijelova programa, koje organizatori nimalo slučajno zovu epizodama, dok istodobno ne propuštaju napomenuti da svaka od njih fukncionira i samostalno, i ne očekuje širi zamah. Tretiranje teme koja jest veća od života, i koja se ne samo na rubovima približava metafizici, nužno je fragmentarno, a pridoda li se tome i raspon osobnih poetika umjetnika uključenih u takozvani «projekt Tito», već se na početku festivala dobiva raznorodni humus koji će tek završnom montažom svih epizoda u jednu «majku svih predstava» možda stvoriti vlastiti kontekst.

Nulta epizoda, parabola o vlasti iz patent-dramaturške radionice Branka Brezovca pod naslovom «Vjenčanja i sprovodi» Tita je tek oprimjerila u trećem planu, kao šutljivog mistika revolucije koji se brije dok ona jede svoju djecu. Kocbekovsko samožrtvovanje, ili D'Annunzijeva povijesna kronika u kojoj se vlast zadobiva i čuva tek krvavim metodama uništenja tijela, naizgled je u potpunoj suprotnosti s komadom «Zeleno, zeleno» Damira Bartola Indoša. U svojoj recentnoj, nostalgičarski politički obojenoj fazi Indoš tematizira ključne momente svog formiranja, pa dok je u «Kineskom ruletu», koji bi također mogao funkcionirati kao jedna od epizoda ovogodišnjeg Eurokaza, odradio radikalnost ultralijevog aktivizma, ovoga se puta bavi nešto mekšom vrstom sjećanja. Okvir, čak i fizički, za «Zeleno, zeleno» je nekadašnji Međunarodni studentski klub prijateljstva, proizvod ideologije nesvrstanosti i okupljanja onih, kako kaže pjesma, «prezrenih na svijetu». Strogo kontrolirana multikulturalnost u jednom od paviljona Studentskog centra funkcionirala je po principu koji je za tadašnju afričku i ostalu braću bio nešto blaža vrsta kolonijalizma, ili možda «kolonijalizam s ljudskim likom», ali Indoša zapravo ne zanima kako je to bilo nekad, nego što je od toga ostalo. A ostali su samo temelji, jer je konstrukcija, simbolički, u međuvremenu izgorjela.

Na zgarištu ideja, ali i prijateljstva, Selma Banich, Tanja Vrvilo, Zltako Burić Kićo i Vili Matula u ovom komadu reaktiviraju povijest ne samo preko filmskih zapisa, fotografija i dokumenata jednog vremena, nego, što je kao problem bitno zanimljivije, u priču upliću i danas aktualni Centar za prihvat azilanata. Iako ni ovoga puta sklon jednostavnim objašnjenjima, čini se da je Indoš, ovom paralelom postavio tezu koja je, barem što se prvih nekoliko epizoda ovogodišnjeg Eurokaza tiče, znakovita i simptomatična. Jesu li se dimenzije ljudskosti toliko promijenile u nekoliko desetljeća, ili je i suosjećanje sa takozvanim «zemaljskim robljem» tek kusur u ideološkom monopolyju, na to pitanje Indoševa Kuća ekstremnog glazbenog kazališta, čak ni s iznimno uvježbanim zborom, ipak ne odgovara.

Sličan trag, iako formalno suprotnim postupcima, slijedi i egipatski redatelj Ahmed El Attar. Eksplicitnim naslovom «Tito & Nasser ili kako sam naučio da volim socijalizam» on pogađa bit plakatnog ideološkog kabarea, ali ga u samom kazališnom činu poništava jer od političkih citata gradi imaginrani dijalog jedne, kako se to kaže, sasvim obične obiteljske situacije. Time zapravo, kao što je i čest slučaj na prostorima koji ne mogu pobjeći od politike, pokazuje koliko je taj vječni razgovor o «društvenoj situaciji» nerijetko tek kanal za neke sasvim osobne poruke. Iako je lijepo sjetiti se kako su nekad postojala vremena kad je bilo moguće oduprijeti se snažnijima, i primjerice, nacionalizirati svoje vlasništvo, kako su Egipćani učinili sa Sueskim kanalom, Attarova je suradnja s Crnogorskim narodnim pozorištem na koncu ipak tek krhotina. No, njezina je epizodičnost barem bezbolna, za razliku od kompleksne animiranofilmske tvorevine «Put u Jeruzalemsko» oko koje se hamburška grupa Schoene Gegend jako potrudila, ali nažalost ne i na radost čak i Eurokazove, na razne vrste kazališne drskosti naviknute publike.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici