Ne, prijatelj! - Saša Anočić

09.02.2009. Print | Pošalji link

Kad se za neku predstavu kaže da je namijenjena i odrasloj i dječjoj publici, obično je riječ tek o marketinškoj strategiji koja želi što veći dio kolača.

Međutim, ponekad je ta floskula i istinita, kao u primjeru nove produkcije Gradskog kazališta Trešnja višeznačnog naslova „Ne, prijatelj!“. Doduše, ona je i bila predodređena na uspjeh, onoliko koliko se u kazalištu smije predviđati, s obzirom da je kao redatelj potpisan Rene Medvešek, dok su uloge podijelili braća Anočić što im je, isključe li se EXIT-ovi „Kauboji“ gdje je Saša ipak više Saša i redatelj nego kauboj, prvo punopravno zajedničko bivanje na pozornici. Kako je riječ o kvalitetnom kadru, i provedba nije trebala zakazati, a i predložak je takav da teži poetici Renea Medvešeka, barem onoj prije nego što je počeo upisivati značenja.

„Ne, prijatelj!“ je nastao na temelju predloška koji su, po motivima romana «Robinson Crusoe» Daniela Defoea napisali talijanski glumci Nino d'Introna i Giacomo Ravicchio. Kako se Medvešek domogao njihove dramatizacije može se samo nagađati, ali činjenica jest da je priča o dvojici vojnika sa suprotnih strana moraju pronaći zajednički jezik, nešto čega se i sam mogao sjetiti. Prvi radovi ovog redatelja-glumca upravo su se bavili pronalaženjem zajedničkog jezika, i kako u toj frazi leži puno više nego što se naizgled čini, i Trešnjin „Ne, prijatelj!“ neusporedivo je više od tek opisa pustolovine. Apoteoza duha zajedništva ili kazališni dokaz da su svi ljudi braća, i to bez „ironije za kraj“ - bio bi točniji opis, a čak bi i takav samo djelomično iscrpio finese predstave koja je naizgled samo „za djecu“.

Ona to na primarnoj razini možda i jest, jer ima dovoljno praktičnih štosova, gegova i akcije da naraštaj odgojen brzom televizijskom ili računalnom slikom ostane relativno mirno i zadovoljno sjediti tih gotovo sat i pol. I pedagoška je poenta tu, kao zalog buduće organizirane prodaje, ali sve je to manje bitno sagleda li se širi kontekst kao i mnoštvo unutarkazališnih referenci. Najprije, nije nimalo slučajno da vojnike suprotstavljenih strana igraju upravo braća, koji dovoljno nalikuju jedan na drugoga koliko su i različiti. Govore, međutim, potpuno različitim jezicima i do kraja se ne mogu potpuno razumjeti. Nakon početnog impulsa, također za cijelu priču važnog, kad im usađeni instinkt govori da trebaju prvo pucati, točnije klati, a tek onda pitati, ili razgovarati, oni svoje nerazumijevanje prevladavaju najprije zadovoljavanjem osnovnih potreba, gladi i žeđi, a kasnije čak i suosjećanjem. Empatija nije stvorena samo iz bezizlazne situacije, jer našli su se na krovu kuće tijekom misteriozne poplave, nego i iz prirodne potrebe za komunikacijom.

Medvešekovoj se viziji možda može prigovoriti pretjerana idealizacija, jer suradnički humorni par ne uspijeva uloviti ribu kao ni ubiti ulovljenog miša, ali riječ je o bajci koja mora, da bi bila to što jest, dovesti uzroke i posljedice do metafizike. Ona dolazi na vidjelo najprije u jednostavnosti komunikacije kad je svedena na bitno. Malo preglasan i afektiran Živko Anočić služi kao publici bliži i stoga prevoditelj, dok je veći teret podnio njegov brat. Saša Anočić, iako priznati i nagrađivani redatelj, ulogom u „Ne, prijatelju!“ potvrdio je ono što je uvijek i tvrdio – da je prije svega glumac i da iz glume nastaju njegov režijska rješenja. Tijekom cijele predstave on govori izmišljenim jezikom koji samo podsjeća na arapski, što vjerojatno nije slučajno. Upravo ovih dana kad se izraelsko-palestinski sukob ponovno razmahao, svakom bi gledatelju televizijskih vijesti bilo nemoguće bez titla, dakle samo po fizionomiji, zaključiti plače li nad ubijenim djetetom raketirani stanovnik Gaze ili žrtva auto-bombe u Jeruzalemu. Treba li onda spominjati fizičku razliku između Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca i Srba, iako ovi posljednji navodno imaju šiljate glave?

Međutim, razlikuje ih jezik, a on je, kao što uči i prečesto zaboravljena prva lekcija iz lingvistike, samo arbitrarni sustav glasova i znakova. Na pustom otoku, ili u situaciji kad se sraz civilizacija pokaže u punoj banalnosti, jezični tabui također postaju nevažni. Kad tijelo i oči ne lažu, te kad su gesta i naglasak prisiljeni zamijeniti čak i osnovnu jezičnu komunikaciju, psovka postaje izraz prijateljstva a idiot punopravno osobno ime. „Ne, prijatelj!“, naravno, jest utopija, ali takva kojom bi trebalo popuniti programe ne samo predškolskih obrazovnih ustanova.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici