Bog masakra - Franka Perković

17.02.2009. Print | Pošalji link

Što je građanski teatar? Onaj koji barem malo boli u trenutku dok ga se gleda, ili onaj koji začuđuje, pa na samom početku odbije konzumenta koji ga diskvalificira kao nerazumljivog i time nevažnog?

Na to pitanje Yasmina Reza, čini se, daje jednoznačan odgovor i priklanja se naizgled lakšoj struji. Kao svaka osviještena cajka, ova francuska dramatičarka svjetskog glasa priznaje da je možda malo jeftinija, ali i voli da je slušaju i vole. Pritom ima potpuno pravo - njezini komadi zaista jesu lektira za umorne umove koji u kazalište dolaze tek po komadić komplementarne zabave, ali im ona pritom servira i pokoji nekuhani krumpir, a ponekad i pokvarenu dagnju. Nije kao u najfinijem restoranu, ali se pravimo da jest -  tako zvuči mentalitet publike kojoj je njezin teatar namijenjen, i tako ga Teatar Rugantino prezentira.

Umjesto nekadašnjeg Teatra u gostima, koji je ipak u drugom kontekstu supstituirao takozvano građansko kazalište, Rugantino Gordane Gadžić i Ivice Vidovića pokušava rekonstruirati nekadašnje revolucionarne, a danas nažalost kod nas rijetke postulate, i publici ponuditi derivaciju onoga što se vani zove dinner theatre. Utoliko je njihova odluka da postave komad „Bog masakra“, takozvane kraljice bulevara, sasvim logična i jasna odluka. Međutim, nije bulevarsko ono što bi Rezu, barem ne kod nas, trebalo bitno odrediti, s obzirom da ovdje pravih bulevara baš i nema. S druge strane, ona i piše upravo o tome kako u prostranim stanovima iza širokih šetališta, žive ljudi koji ne mogu iz svoje kože i koji su sami sebi tijesni. Svoju tjesnoću, i posljedičnu tjeskobu, ne doživljavaju sve dok im netko, po davnom preventivno-dehumanizacijskom eksperimentu, ne stane na nogu.

Problem je u tome što u opisivanju tog pucanja, kao i tog pravog lica, Yasmina Reza ne ide dalje od uobičajene karikature, pa su žene uvijek histerične, a muškarci uvijek cool, negdje između sarkazma i rezignacije. No, njezine tekstove baš zato i vole. Kad u „Artu“ pokušava, ali namjerno ne uspijeva reći što zaista misli o već nekoliko desetljeća kanoniziranoj avangardi likovnih i umjetnosti općenito, ili kad u „Bogu masakra“ nagovještava ali ne želi do kraja razotkriti pozadinu braka, građanske kulture i pristojnosti, njezina nedorečenost ono je što privlači. To grebanje po površini nalik je na postavljanje pitanja i bježanju od odgovora, što je princip koji funkcionira u takozvanom istraživačkom kazalištu, uglavnom neovisnom i spremnom na eksperiment, ali ne i u bulevarskoj inačici koju se kopira, ili postavlja, isključivo zbog profita. I tu je Yasmina Reza subverzivna, baca kamenčić smutnje velik toliko da se preko njega ne može prijeći, a da ga se ne primijeti, ali ga je na koncu ipak lako zanemariti. Svaki problem koji otvara zaslužuje posebnu dramu, nekoliko palih glava ili barem kvalitetnih razvoda s ispadima kućnog nasilja, ali onda ne bi bilo međunarodnog uspjeha, tantijema i krune „kraljice bulevara“.

Kad su u predstavi, pored ruma i nekoliko izbijenih dječjih sjekutića, glavni agenti mobitel i tulipani, i to tako da prvi završi u vazi, a drugi po cijeloj pozornici, ne treba očekivati da će ljudski odnosi zaista biti riješeni ili barem popravljeni. Zato i nema previše potrebe raspravljati o režiji ili glumi u „Bogu masakra“. Franka Perković postavila je urednu, u dobre tri četvrtine trajanja sjedeću predstavu koja ne grize želudac i u kojoj glumci igraju svoje uobičajene role. Boris Svrtan je uvijek isti zavodljivi Ostap Bender, Urša Raukar prenapeta, ali ovoga puta ne doktorica nego samo supruga. Ivica Vidović rezignirani je komentator oslonjen na ironiju,  uobičajenu minimalnu gestu i patničku staturu, dok Gordana Gadžić najviše daje kad se najmanje trudi, točnije kad samo sjedi i pokušava održati unutarnju ravnotežu. Njihova situacija, na tipičnom trosjedu s tipično različitim svjetonazorima, i kolonijalno-kapitalističkom uljudbom koja nije prešla svoj prag, od njih čini prepoznatljive dramske likove. Svakodnevica je ovdje na djelu i u ofenzivi i u defanzivi, jer ljudi se mrze ne samo kad se tuku nego i kad se ni ne dotaknu.

Ostaje samo otvoreni kraj i pitanje moraju li ih i oni u gledalištu zato voljeti? Drugim riječima: ako je dijagnoza točna, a terapija svejedno pogrešna, hoćete li tužiti liječnika? Ili ćete otići u kazalište po placebo kratkotrajnog prepoznavanja?

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dani satire 2009. - komentar prvi

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici