Tito od Rusije do Brijuna

03.07.2007. Print | Pošalji link

I središnji je dio ovogodišnjeg Eurokaza dosljedan svojim nemogućim paralelama, naravno ne samo ovogodišnjim, ali njihova je disparatnost bitno vidljivija zbog činjenice da ih nominalno određuje zajednička tema.

Eurokazov «projekt Tito», kojem nadimak Josipa Broza samo smeta, i počiva na nemogućnosti jedinstvenog pogleda i ona ga donekle opravdava. Od namjere da se prikaže vrijeme samo, i to baš brži dio najbržeg od stoljeća, ne može se očekivati neka izvedbena ili poetička pravocrtnost ili istoznačnost. Kao što su i povijesne činjenice često tek fabrikat, i njihova je interpretacija uvijek zamućena ideologijom ili autorskim pogledom, pa je zato i ovo četvrto Titovo ukazanje zapravo samo još jedan od mogućih načina tumačenja jedne zaista kontroverzne ličnosti i vremena koj nije bilo ništa manje takvo. Najgore je pritom to što se njegove posljedice čitaju i danas, i zato Tito jest relevantna tema, pogotovo za tako široki produkcijski zamah kakav nudi ovogodišnji Eurokaz.

Iako je svojevrsna os cijelog projekta, od makedonske predstave «Tito – stanoviti dijagrami čežnje» koja biografski prati Josipa Broza od mladenačke Rusije do staračkih Brijuna, u tom je smislu čak i zanimljiviji plesni projekt «Betwixt and Between – Tito u Indiji». Kako «projekt Tito» osim izvođačkog i istraživačkog ima i snažan prosvjetiteljski potencijal, pa čak i namjeru, njegove vanjske i manje epizode značajnije su kao ideologijom, nostalgijom ili nekim trećim predumišljajem nekontaminirani pogled. Kad je pritom još riječ o plesnoj predstavi koju je prema narudžbi Eurokaza njemački koreograf Felix Ruckert ostvario s miješanim ansamblom plesača iz svoje kompanije i indijskih gostiju, sve postaje još mutnije. No, Ruckert nije ni htio koreografijom  tematizirati Tita i njegovo vrijeme, nego je jednostavno susret Starog kontinenta i Potkontinenta ostavio na primarnoj razini spajanja i prožimanja tehnika, europskog suvremenog plesa i bogate indijske tradicije. Rezultat je vizualno dopadljiv, zbog jednostavnosti postava, ali iza te vizualne dopadljivosti naizgled kaotičnog scenskog gibanja stvara se zbrka simbola i znakova, od onih koje šalju kostimi ili izgled pojedinog od devet izvođača pa do samog pokreta koji istododno gornji dio tijela upošljava suvremenom pozom dok na primjer noge prate tradicionalnu liniju, dajući neki svoj, kontinentalnom uhu zamršeni ritmički uzorak. Blizak, iako eseju sličniji prikaz ideološke ispravnosti i praktične problematike multikulturalizma na istoj su pozornici ZKM-a dali Pichet Klunchun i Jerome Bel na festivalu Queer Zagreb. Ipak, Ruckert ostavlja kraj otvorenim, i neshvaćanje pretvara u buku, točnije zbrku koju voli i koju, očito, smatra plodotvornom maglicom koja možda odgovoara i na političko-filozofska pitanja postavljena «projektom Tito».

Ne maglicom nego upravo tučom znakova, referenci, poveznica i paralela na ista je odgovorila, ali i neka druga otvorila, središnja predstava cijelog Eurokaza, «Tito, stanoviti dijagrami čežnje». Tekst Slobodana Šanjadera malo su štihali i malo prekrojili, ali ipak slijedili redatelji Martin Kočovski, Dean Damjanovski i Dejan Projkovski pod mentorstvom Branka Brezovca, čiji se duh nadvija nad cijelim «projektom Tito» ali tek ovdje zaista ima prepoznatljivu ulogu koja mladi makedonski redateljski trojac čak pomalo marginalizira i diskreditira. Kako predstava ima i snažnu glazbenu komponentu, prepoznatljivu postmodernističko prepjevavanje Marjana Nekjaka, i «Stanoviti dijagrami čežnje» čine se zanatski punopravnim nastavkom Brezovčevog ZKM-ovog niza. Ipak, Šnajderov tekst je nemoguće u potpunosti svesti na nekoliko doskočica, koliko simpatičnih toliko i ozbiljnih, čak i provokativnih, kao što je pjevanje «Ubava naša tatkovino» na sceni HNK, pa čudi da je izostala reakcija kakva je prošle godine pratila na svaki način bitno manje uzbudljivo uriniranje po istim daskama.

Rasvijetliti sudbinu, pa i unutarnje motive zaista svjetske ososbnosti kakva je bio Tito, koji je sam prešao put od revolucionarne ilegale do rezignirane vladavine svjesne neminovnog fizičkog, političkog i ideološkog kraja, velik je zadatak za samo jednu predstavu. Kad se pritom pokušava sagledati i odnos s bliskim i manje bliskim suradnicima, prije svih Đilasom i Staljinom, ali i ljubavnicama koje su jednako označile Titovu biografiju, zamah «Stanovitih dijagrama čežnje» zaista je impresivan, a i sam naslov dobiva na razumljivosti. Odustajanjem od simpatije za samu ososbu, ali i dalje smatrajući ispravnim Titov put bez obzira na sve pogreške i kopromise koja su ga pratile, makedonska predstava trebala bi još koji put doći do Zagreba, a ne bi bilo loše i da odradi turneju po Hrvatskoj, jer sve se više čini da je upravo šutnja koja prekriva Eurokazov «projekt Tito» ono najgore što nam se može dogoditi. Ili je to možda samo znak da danas zaista više nema ni romantika niti revolucionara.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Eurokaz 2009. - Summa summarum
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz 2009. - prvi izvještaj
Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici