Gledati druge

21.02.2009. Print | Pošalji link

Govoreći na nekom predavanju o svojim fotografskim ciklusima „Mesnička 9“ i „Ljudi iz šahtova“, Boris Cvjetanović pokušao je, s vremenskim odmakom, iskreno se suočiti s pitanjem - na što nas obvezuju prizori tuđeg stradanja?

U trenucima kada je bilježio životni ambijent ljudi s društvenog dna, mogao je, recimo, razmišljati o tome da će slike koje će objaviti potaknuti nešto u ljudima koji ih gledaju, te da će možda dovesti i do neke promjene. Mnogo godina kasnije, rekao je kako u učinak ovog posljednjeg i nije baš siguran. Nema nijednog oblika odnosa u ovoj situaciji koji bi bio korektan i u potpunosti jednoznačan, i koji god stav da se zauzme, on neizbježno dovodi sa sobom niz nerješivih dilema: što tu zapravo autor radi, koji mu je motiv da bude tamo, što želi postići, želi li pomoći, da li svojom gestom uistinu pomaže, te ne manje važno - da li bi neaktivnošću i ignoriranjem načinio manje štete?

Cvjetanovićev primjer spomenut je zato što je on jedan od umjetnika zastupljenih na izložbi „Gledati druge“ u Umjetničkom paviljonu, ali popis bi bio beskonačan ako se uhvatimo samo povijesti fotografije praktički od njenih početaka. O ovoj poziciji svojedobno je pisala Susan Sontag, koju kustosica izložbe „Gledati druge“ Iva Radmila Janković s dobrim razlogom citira u svom tekstu. Drugi referentan autor, čija razmišljanja upotpunjuju koncept izložbe, francuski je filozof Emmanuel Levinas, koji karakter našeg susreta s Drugim dovodi u vezu s elementarnim osnovama etike. Ova referenca je važna iz razloga što izložba „Gledati druge“ ne tematizira samo krajnje problematične primjere kao što je onaj Santiaga Sierre koji joj je priskrbio značajan ali pomalo iskrivljen PR, nego nudi uvid u nijanse odnosa koji je uvijek problematičan ili barem napet, bez obzira na namjere, formu, ideju i protagoniste.

Autorica izložbe širinu odabranog okvira prije svega nastoji naznačiti tako što kao objedinjujuću  za sve radove izdvaja temu portreta. Međutim, čak ni zastupljeni radovi u klasičnom mediju slikarstva ne predstavljaju klasičan, ili barem ne konvencionalan način portretiranja. Kod Lovre Artukovića odnos između modela i slikara potenciran je namjernim igranjem zadanih uloga, dok je kod Stjepana Šandrka taj odnos više podređen autoreferencijalnom osvrtanju na sam medij slikarstva. Kožarićevi uvjetno rečeno 'portreti', koliko god na prvi pogled izgledali strano naglašenom dokumentarizmu većine drugih radova s izložbe, zapravo otvaraju temu susreta s licem i pogledom Druge osobe, koja se pojavljuje u čitavom nizu radova drugih umjetnika i umjetnica. Ivan Kožarić taj susret namjerno negira usredotočujući se na ljudsko tjeme, a ne na lice.

S druge strane, fotografski dokumentiran performans Božene Končić-Badurina baziran je na uskraćivanju uzajamne razmjene pogleda između statista i publike, koje susret s Drugim čine iznimno neravnopravnim, a time i nelagodnim. Britanska umjetnica Stella Capes jednostavnom intervencijom razara i problematizira odnose u kojima je prisutna maska, kao element potreban da se sačuva ravnoteža u promatranju i izlaganju Drugima. Unajmljeni klaun prisiljen je svoju točku izvesti bez šminke i uobičajenih rekvizita, čime mu nije uskraćena mogućnost da bude komičan, ali mu je onemogućena potrebna transformacija u drugu osobu trenutkom kada stupa na pozornicu, te se neizbježno mora suočiti sa samim sobom, kao i s pitanjem vlastitog dostojanstva.

Spomenuti Santiago Sierra u svojim pak radovima provocira nezgodnu poziciju ne samo za sebe kao umjetnika, nego i za one koji njegov rad gledaju ili ga nastoje interpretirati, ponajviše ako ga žele vidjeti kao kritiku društva. Sierra unajmljuje ljude koji, takoreći, nemaju više što izgubiti, pa ni vlastito krhko dostojanstvo koje mu poklanjaju za sitne pare pristajući se dovesti u krajnje ponižavajuće situacije. Rad mu je bez sumnje neetičan, no ono što Sierra uspijeva pokazati je da su odnosi moći i izrabljivanja u kapitalizmu univerzalni, te da se i umjetnici ponekad trebaju suočiti s vlastitim licemjerjem kada tvrde da na nešto ukazuju, ili 'propituju', 'problematiziraju', 'kritiziraju' i slično.

Sustav etičkih pravila, poput onog koji je polazeći iz vlastitih iskustava konstruirala umjetnica Kristina Leko, ne može do kraja pomoći. On traži sigurnost i krajnju korektnost tamo gdje je nikad nema, nego je stvar uvijek delikatna - bez obzira kako ju posložili između sebe i onoga koga gledamo, uvijek je riječ o Drugom s velikim „D“.

Marko Golub

Pročitajte i ...
'Gledati druge' - izložba portreta
'Gledati druge' u Umjetničkom paviljonu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici