Kraljevo - Ozren Prohić

24.02.2009. Print | Pošalji link

Koja je prava razlika između metafore i metonimije?

Naravno, našlo bi se primjera, ali recimo da se misli na kazalište, i da se čitanje dramskog teksta može podvesti pod oba pojma, ovisno o estetskim načelima čitatelja, i naravno, imaginaciji malog redatelja koji u čitatelju sjedi. Razlika između prikazivanja i dokazivanja, ili, jednostavnije rečeno, između iznošenja dramskog teksta i stvaranja na temelju koji nudi, upravo je ona razlika koja od kazališta čini sluškinju književnosti ili punopravnu umjetničku disciplinu, a ne tek medij. Rani ekspresionistički komadi Miroslava Krleže pravi su ispit za takvu vrstu imaginacije, pa čak i ako se iskoristi reverzibilnost Brezovčevog poučka koji je one kasnije, kvalitativne komade čitao ne kao kontemplativne nego kao kvantitativne, «Legende» ostaju vjerojatno najteži zadatak domaće dramatike. Osim «Kolumba» na kojeg je jurišao i Ivica Buljan, ali u Crnoj Gori, te «Adama i Eve» kojima se zapravo probila Franka Perković, među njima je ipak najvažnije «Kraljevo» koje je pravo lektire zaslužilo ne samo činjenicom kronološkog prvenstva. Zanimljivo je pritom da su se u posljednje vrijeme baš tim našim ekspresionizmom čak i prije europskog više bavili stranci, na primjer Vito Taufer i Paolo Magelli, nego domaći redatelji kao Borna Baletić. Možda i zato, ali sasvim sigurno zato što je želio odgovoriti na ultimativni izazov, u Hrvatskom narodnom kazalištu «Kraljevo» je postavio i Ozren Prohić.

Rezultat je predstava koja traje nešto više od sat i pol, dizajnirana gotovo savršeno, ali koja, kao i gotovo svaka Prohićeva, publiku ostavlja hladnom. «Elementarno životno čudo», čak i danas kad je, gotovo stotinjak godina nakon nastanka, i dalje neizvedivo u punom opsegu plesa na sceni, daje potencijal da se razvije u kojem god smjeru to autor predstave želi. Prohić to jest donekle iskoristio, pa njegov sajam otkriva cijeli svijet, ali to je ponovno svijet skučen u okvire zagrebačkog sajma, ili drugim riječima Festivala svjetskog kazališta. Naime, kad je pokrenut taj kazališni sajam, u najavi je bilo govora o smještanju Zagreba na kazališnu mapu svijeta, i u «Kraljevu» se upravo to dogodilo – ova HNK-ova produkcija zaista izgleda kao da je pokupila sve najbolje od šest godina reprezentativnih gostovanja iz Njemačke, Francuske, Kanade i Rusije. Čak se i formalno može pronaći kronološka poveznica: od grupne dinamike ljudske nakupine koja podsjeća na neverbalna Nekrošiusova godišnja doba, preko Nadjevih citata Kantora s crnim odijelima, šeširima i kišobranima, preko kineskog zmaja koji može asocirati barem na naslov Roberta Lepagea do ostermajerovskog samostalnog ludila na zadimljenom prosceniju. Možda Zagreb nije otišao u svijet, ali je dobar dio svjetskog kazališta inkorporiran u zagrebačko «Kraljevo». Zasluga je to Prohićeva, ali i suradnika – među prvima scenografkinje Marte Crnobrnja i suradnice za scenski pokret Barbare Matijević, a onda naravno i majstora svjetla Denija Šesnića.

Međutim, sve se to odnosi samo na prvi dio ionako strukturno problematičnog predloška. Drugi, onaj u kojem nastupa ljubavna priča između Anke i mitskog Janeza, takvoj ekstenzivnoj upotrebi simbola samo smeta. Iako Štijef i Janez govore vječne istine, «Kraljevo» je ipak najprije onih prvih nekoliko slika. I tu se pojavljuje možda najveći Prohićev problem, tako jasno vidljiv u, na primjer, „Majstoru i Margariti“. On režira operno, i zato ne može ili ne želi narušiti strukturu, pa kao što su se u Gavelli Bulgakovljeva poglavlja nizala u zadanom rasporedu, tako i HNK-ova predstava sustavno prati nejednakost strukture umjesto da ljubavni zaplet provuče kroz slijed kaotičnih slika. Ovako je, međutim, «Kraljevo»  i dalje lektira, samo malo suvremenija, neraspisana iznutra ali nadograđena izvana. Tako si zahtjevniji gledatelj može razbijati glavu domišljanjem želi li ova predstava poručiti da je čak i lektira zapravo svedena na razinu kinorepertoara koji sponzoriraju proizvođači kokica i papirnatih maramica, ili cijelu povijest ovih prostora treba gledati kao trash tragikomediju u kojoj lascivnosti zamjenjuje plač a iskrene osjećaje ljigavi šlageri. Jer «Kraljevo» u viziji Ozrena Prohića jest sve to - i nostalgično putovanje i pokušaj aktualizacije - ali je na kraju samo još jedan dokaz da se na Krležu može svaliti baš sve, a da on ponovno ostane – lektira koja traži svoju pravu scensku metaforu.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Umro Galiano Pahor

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici