Niko i Ništ - Saša Anočić

26.02.2009. Print | Pošalji link

Rad Saše Anočića može se podijeliti na dvije sasvim različite struje.

Jednu čine takozvane punopravne predstave, spektakularne i produkciji potpomognute, drugu pak mali autorski radovi. Druge su priprema za prve, iako ta razlika na koncu i ne mora biti vidljiva na pozornici. U te manje komade sigurno ulazi i naslov s kojim se probio u nekoj vrsti domaće alternative, a bila je to produkcija Teatra EXIT i Barutane „To samo Bog zna“, na čijem su tragu glumačke pretjerane ekspresije, kopanja po sebi i inzistiranja na vlastitom ukusu nastali kasnije i bitno „lakši“ „Smisao života gospodina Lojtrice“ kao i najnoviji „Niko i Ništ“.

Ugostilo ih je Kazalište na periferiji, ili na Peščenici, skraćeno na KNAP, koje ionako muku muči s programom pa pristaje, s pravom, na eksperimente Anočića i ekipe. U „Lojtrici“ su s njim radili provjereni suradnici, Živko Anočić, Radovan Ruždjak i Rakan Rushaidat, kasnije i osnovni izvođački potencijal proslavljenih „Kauboja“. „Niko i Ništ“, međutim, donosi novu galeriju onih koji pristaju na rad s, po Nagradama hrvatskog glumišta, najboljim redateljem u Hrvatskoj prošle sezone. Redom su to mladi ili barem mlađi glumci uglavnom već provjereni u nekoj vrsti kazališnog eksperimenta: Marko Makovičić i Jerko Marčić s iskustvom Raguževog „Shakespearea na EXIT“, Dean Krivačić koji karijeru gradi u Teatru &TD te Janko Rakoš iz Gavelle.

„Niko i Ništ“ nastavak je „Lojtrice“ u kompleksu koji bi na koncu trebao biti takozvana „Gubitnička trilogija“. Naslovi pojedinih epizoda dovoljno govore sami za sebe, jer Saša Anočić i ovoga puta u središte zbivanja stavlja takozvanog malog, svakodnevnog čovjeka kojeg napadaju razne pošasti. Nisu to biblijske najezde skakavaca ili epidemije kuge, jer „pakao su drugi“, pa mu život zagorčavaju i čine praktički nemogućim njegovi bližnji. Lojtrica se razvodio i razbolio, dok Niko pokušava pronaći put kroz labirinte birokracije i spasiti kućerak u kojem živi s majkom i muhom. Pritom biva prebijen, prevaren, optužen i osuđen, dok se njegov nevini i dobroćudni karakter gotovo ni malo ne mijenja. Autor i redatelj služi se prepoznatljivim klišejima, pa Niko jest istodobno i Mockinpott i Švejk, a njegov je svijet definiran poetikama od Alana Forda preko Montyja Pythona do Franza Kafke. U tako zadanoj strukturi čini se da nema mjesta iznenađenjima, ali ih ova predstava ipak nudi – i u glumačkim kreacijama i u smislenim podzapletima poduprtim još boljim potpuno besmislenim gegovima.

Vjerojatno nema osobe kojoj groteska ove predstave neće izmamiti osmijeh, ili grleni smijeh, ali još je bolje, ili gore, to što svaki gledatelj dobar dio situacija može prepoznati u realnom, vlastitom mjerilu. Saša Anočić jednom je rekao da radi predstave koje će pokazati kakav svijet jest, da bi ga onda svi zajedno možda mogli poželjeti promijeniti. To zaista i čini, kako ovim manjim projektima u KNAP-u, tako i „Kaubojima“, barem u njihovom prvom dijelu.

Nažalost, od svega što uspije reći u predstavama kojima je zaštitni znak gomilanje materijala i pretjerano trajanje, na površini i najvidljiviji ostaje tek populistički humor. Naravno, on puni dvorane i od glumaca pravi male, underground zvijezde čiji se fanovi  virtualno okupljaju na internetskim portalima. Istodobno, međutim, on političkom nekorektnošću probija kanone licemjerja, ali na način da nikad do kraja nije jasno koliko je riječ o osviještenoj akciji a koliko o nepromišljenom dodavanju ulja na vatru isključivosti. Ukoliko se Anočićeve predstave ne žele doživljavati kao čvrga, nego kao autorski rad koji polako postaje i institucionalno priznat, slijedi mu i neka vrsta preuzimanja odgovornosti za pokazano, čak i ako „opisuje svijet kakav on jest“. Autor ima tu vrstu svijesti, ali je podmetne kao usput, i ne gradi na njoj svoju poetiku, nego je prije postavlja kao svojevrsni osigurač, posljednju instancu kojom unaprijed negira svaki prigovor. Zato je osnovno pitanje koliko daleko može otići podilaženje općem ukusu, ili neukusu, a da ga se još uvijek može zvati autorskim kazalištem koje ima svoj razlog. Jer, svesti rad Saše Anočića i cijele, očito motivirane i zato u izvedbi do neprepoznatljivosti kvalitetne glumačke ekipe samo na niz gegova ne bi bilo ni pravedno ni točno. Barem ne još.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Filip Šovagović
Eurokaz Saloon
Kazališne tribine: u Eurokazu o inozemnim redateljima
Ne, prijatelj! - Saša Anočić
Ilijada 2001. - Filip Šovagović
Kazalište - godišnji pregled 2008.
'Argentina' - priča o Hrvatskoj
Nogomet + tango = 'Argentina' - Hrvatska
Kauboji - Saša Anočić
Nova predstava Nine Mitrović u Kerempuhu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici