I fuck on the first date - Borut Šeparović

13.03.2009. Print | Pošalji link

Ponekad je istina jednostavna, osim što oslobađa, i svaki igrač koji sudjeluje u igrama na sreću, ili igrama općenito, gotovo nikad to ne čini samo zbog zadovoljstva igre.

 U tome vjerojatno i jest bit jer smisao igre je za takozvane ljubitelje u samom činu igranja, ali da bi se igralo mora postojati i želja za pobjedom. Nažalost, to je tako, ljudi su egoistični, prvenstveno orijentirani na sebe, a tek nakon toga i na druge, i uvijek, baš uvijek žele – pobijediti. Zato igra i uspijeva, kakva god bila – nepoštena, pogrešna, štetna ili čak opasna. Pritom nije riječ o negativnom osjećaju, iako ga je lako diskreditirati iz imaginarne humanističke i altruističke pozicije „vjere u čovjeka“. Iz te želje za pobjedom, ili uvijek boljim, većim, snažnijim i bržim, izbija sve iz cijelog dijapazona na čijim su krajnjim točkama sve beznačajnije odrednice poput „dobro“ i „loše“.

Novi projekt projekta Montažstroj naslova „I fuck on the first date“ oksimoronski je pasivna igra koju malobrojnim gledateljima nude tri izvođačice. Njihova je uloga manje kazališna ili plesna, i manje predstavljačka, koliko supstitucijska jer funkcioniraju kao avatari ili barem plaćeni, unajmljeni igrači. U dizajniranom ambijentu restorana poslovne zgrade s nimalo slučajnim pogledom na grad iz ekskluzivne perspektive, različite koliko i zanimljive Roberta Milevoj, Ana Stunić i Petra Zanki plesom, pjevanjem i otvorenom, prezentacijskom ili skandirajućom glumom umjesto gledatelja igraju igru otkrivanja svoje točke vrelišta. Ili pucanja, jer čini se da to stoji iza zagonetnog T-faktora koji ideolog Montažstroja Borut Šeparović eksploatira nominalno po drugi, ali zapravo treći put. Vezu između tog T, koji je u „T-formanceu“ bio još uvijek samo vezan uz terorizam, dok je sad metastazirao na općenitu Točku preokreta, čak i u Teatru, ili jednostavno odluke pod pritiskom želje za promjenom. 

No, „I fuck on the first date“ sugerira da je vrijeme za promjenu već prošlo. Iz ove predstave ili performansa, naime, izbija cinizam, gotovo kao manifestni zahtjev za najdoslovnijom primjenom postmodernog načela. Model koji funkcionira s citatima i referencama ovdje je proširen na kompletnost takozvane zbilje, pa su i Čečenka napunjena eksplozivom koja diže sebe u zrak zajedno s avionom jednako pop kao što je to i na primjer pjesma Depeche Modea ili citat iz Biblije. Ovaj nastavak „T-formancea“ drugim sredstvima zapravo želi reći da, svede li se sve na istu mjeru, onda je sve samo MTV. Upravo zato ne treba se čuditi korporativnom imidžu ovog projekta, oslanjanju na filozofije marketinškog eventa, korporativni ambijent, skuplju cijenu ulaznice ili domjenak koji izvođačice same donose  svakom gledatelju posebno.

Sasvim konkretni cinizam ovog kazališnog čina leži upravo u tim kanapeima nad kojima treba odlučiti: uzeti sve što ti se nudi i pristati žvakati dok se sprema fiktivno mučeničko samoubojstvo, ili ostati bez zalogaja iz principijelnih razloga. Šeparovićeve igre za kazališnu publiku u posljednje vrijeme gotovo u pravilu imaju taj algoritam u kojem je nemoguće izbjeći barem jedan trenutak odluke, u ovom slučaju tek naizgled benigniji nego u „T-formanceu“ ili „Kazalištu vaše i naše mladosti“. Jesti ili ne jesti nije samo pitanje elementarne pristojnosti i eventualnog nepristajanja na formu dinner theatrea, nego i shvaćanja sebe kao mislećeg i posljedično suosjećajnog subjekta ili jednostavno igraće jedinke.  

Primijenjena teologija igre bez Boga koju plasira Šeparović u performansu „I fuck on the first date“ stoga je kompendij znanja i vještina potrebnih za preživljavanje u svijetu koji s istim žarom, ili pak potpuno indiferentno, promatra novi Madonnin spot kao i glavu bombaša samoubojice na pločniku, ujedno i jedini prepoznatljivi dio njegovog tijela. Bez obzira griješi li se mišlju, djelom ili tek žudnjom, sustav ostaje onako jednostavan kakav je bio na početku, pukli mi i pronašli svoj T-faktor ili ne.
I zato se Šeparović igra, ovoga puta s isključivo ženskom podjelom. Ali igra više nije ni smiješna ni zabavna, za što veliki dio odgovornosti ne snose ni autor niti pomno odabrane izvođačice. Stoga se publika može osjećati fucked ili čak fucked up, no to je posljedica ne T-faktora nego T-zbilje. Tu smo igru, čak i kad od nje trajno pokušavamo odustati, ipak kreirali sami. I u njoj ne pobjeđujemo.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Montažstrojev prvi sudar
Otkrij svoj T-faktor ili barem razmisli o njemu
Borut Šeparović priprema predstavu u kojoj se srce ostavlja na terenu!
I ti možeš sudjelovati u nogometnom kazalištu Montažstroja

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici