Samo jučerašnja vijest - Iva Srnec

20.03.2009. Print | Pošalji link

Dosta je vremena prošlo od posljednje premijere Teatra EXIT.

Koliko god uspješni bili Kauboji, od najvećeg i najslavnijeg domaćeg malog kazališta i to još u njegovoj jubilarnoj petnaestoj godini, treba očekivati jednako kvalitetan i, ako baš mora, isplativ nastavak. Matko Raguž, međutim, odlučio je svoju publiku iznenaditi svojevrsnim ali i mnogostrukim vraćanjem korijenima. Odnedavno tako na EXIT-ovoj Sceni na sceni igra naslov „Samo jučerašnja vijest“, monodrama Igora Hamera u režiji Ive Srnec. Nepoznavanje ovih imena ne treba zabrinuti one koji misle da se razumiju u domaće glumište, jer Hamer je izvaninstitucionalac, glumac školovan po radionicama i iz vlastite želje, dok je redateljica još studentica Akademije dramske umjetnosti. Predstava je pak iskaz PTSP-ovca iz kvarta, ograničenog pojedinca sluđenog demonima koji s ratom imaju ali i nemaju veze, jer je poluurbana zbilja u pravilu još traumatičnija od rata u kojem kaos ima barem toliko sistema da se donekle zna tko je neprijatelj.

Monodrama po strukturi pripada najispovjednijima među kazališnim podvrstama, i žanrovski je određena, čak i omeđena, pojedinačnim i pojedinčevim iskustvom. Upisivanje iskustva izvođača u protagonista, točnije u njegovo privatno i javno ja, nije uvijek baš najisplativija niti najispravnija praksa, no istodobno ju je gotovo nemoguće zaobići. Jednostavno, sama forma nudi takav pristup i koliko god mu se gledatelj, ili interpret izmicao, upisivanje ga sustiže. Taj je, uvjetno rečeno, problem prisutniji što je izvođač manje vješt, točnije kad se pukotine njegove vještine toliko otvaraju da privlače i omogućuju pogled. Igor Hamer, iako očito izvježban, amater je u onom iskonskom smislu te riječi, dakle zaljubljenik, i to od one vrste koja nekoliko naučenih trikova nadomješta, a ponekad i nadograđuje izvornošću i uvjerenošću.

No, uvjerenost izvođača ne povlači i uvjerljivost izvedbe, pa Hamerov alter-ego i previše lako klizne iz nedorečenosti u hipertrofiranu eksplikativnost, ili iz kvartovske tvrdo kuhane proze u naivnu melodramatiku. U tom je smislu čak i reducirana gesta ponekad pretjerana, dok u trenucima kad zaista traži emociju, i s jedne i s druge strane granice koju ipak drži između prostora igre i gledališta, ona ostaje tek naučeni pokret bez pravog razloga i utemeljenja. Jedino što Hamera izvlači očita je hrabrost i želja da se sa svojom vrlo vjerojatno zasluženom temom izbori pred publikom, i tako ono što je inače privatno iznese na pozornici. To ga čini punokrvnim izvođačem, možda čak i glumcem ako se uopće pristaje na takvu podjelu s dozom hijerarhizacije. I na tome mu, u krajnjoj liniji, treba čestitati, pogotovo zato što ispred svoje žuđene glumstvenosti ne može dodati čuveni i beznačajni prefiks „akademski“.

Potpuno drugi aspekt koji otkriva monodrama naslova „Samo jučerašnja vijest“ naslanja se na domaću fascinaciju obradom stvarnosnih tema koju su konačno cementirale „Metastaze“, najprije knjiga, zatim predstava, te na koncu i film koji samo što nije završen. Nakon duge potrage sad se odjednom čini da se zna kako treba odraditi hrvatsko ovdje i sad, koje je uvijek spojeno s onim što je bilo, dok ono što će biti ne želi ili ne može vidjeti. Usporedba je neizbježna jer je Balenovićeva proza postala nekom vrstom zadanog modela kojeg se domaća kulturna proizvodnja dosta dugo neće moći riješiti, jer nudi gotovo savršen spoj humora, apsurda i užasa. Pitanje je samo koliko će još dugo upravo urbani ili suburbani kvartovi sa svojim marginalcima biti baš jedina autentična točka u otporu preuzimanju svjetskih dramskih hitova ili gubljenju u strukturalističko-ontološkim istraživanjima izvedbe same. Ako su ovi posljednji elitistička ponuda za one koji žele znati više, dok su drugi tek kazališna stepenica na putu do filmskog platna, ti razbijeni prerano ostarjeli PTSP-ovci, sitni kriminalci, alkoholičari i psihopati trebali bi biti adut. Oni to i jesu, ali samo na trenutak, onoliko dugo koliko traje i rat kao isprika za sve ono što se nije učinilo, a moglo se, jer rat je ionako za mnoge od njih upravo ono, cinično bi bilo reći najbolje, ali onda barem najzanimljivije što im se u životu dogodilo. S poštovanjem za one koji iz osobnog pakla ne mogu pronaći izlaz,  monodrama „Samo jučerašnja vijest“ zato ne podržava toliko svoje teme koliko svoj -  naslov.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici